Monday, June 22, 2009

21. jun Povratak kuci

Dan sam proveo setajuci Moskvom bez nekog konkretnog plana. Vise onako, da ubijem vreme do polaska. Kupio sam pivce na trafici, i ko svaki pravi Rus, setao gradom cirkajuci lagano.
Nedelja je i grad je totalno prazan. Prolazeci kroz neki park naisao sam na starijeg coveka koji je krvav i bezsvesti lezao. Krv se davno osusila, izgleda da je dugo tu lezao. Pogledao sam, razmislio par trenutaka i produzio. I sad me to proganja. U parku je bila atmosfera kao da njega nema, ljudi su najnormalnije setali i prolazili.

Naleteo sam i na Olimpijski stadion. Pokusao sam uci, na jednim vratima su Rusi sa nekim kartama ulazili. Skocih i ja da kupim, nisam provalio za sta je, cinilo mi se da ima veze sa knjigama, cena 15 rubalja. Za te pare ovde ne mozes ni da pisas, tako da sam uzeo kartu. Zaista ima veze sa knjigama, veliki buvljak knjiga. Toliku kolicinu knjiga mislim da nisam nikada video. Ilustracije radi na standu 3x3 sa kompjuterskim knjigama nasao sam 2 knjige o Skype-u :), mozete onda zamisliti kojih je sve knjiga bilo, od Windowsa za neupucene do Cisco CCNA kurseva.

Zaboravih da napisem o metrou. Po default-u ulaz u meto je otvoren ali ako pokusate da prodjete vrata se zatvaraju i to vas bas uhvate u raskoraku i spice vas izmedju nogu :) Dva puta mi se dogodilo i nije bilo ni malo prijatno. Jednom sam hteo da budem pametan pa da prodjem kad je vec otvoreno, drugi put sam zaboravio da ponistim kartu. Voleo bih da mi neko objasni zasto nisu napravili kao sto je logicno da bude zatvroeno a da se otvori po ponistavanju karte?

U povratku u hostelu upoznah Amerikanca koji je motorom sa drugarom krenuo na put oko sveta. Plan je da godinu i nesto bude na putu, krenuo je od Nemacke pa prema Aziji, Australiji i Juznoj Americi. Danima su njihova 2 motora parkirana ispred hostela i bas sam hteo da ih upoznam i eto, poslednje sto sam uradio pre polaska je bas to.

Nakon toga, ranac na ledja, pravac zeleznicka stanica, exress voz do aerodroma, avion, Beograd. Kraj.


Saturday, June 20, 2009

20. jun Mara

Sinoc me je Milica odvela na Marin koncert. Ruska pevacica Mara, u usponu karijere :). Koncert je bio u nekom malo simpa klubu, malo veci od KST-a i mnogo sredjeniji. Nemam pojma koja je vrsta muzike. Bend cine bas, bubanj, klavijature, laptop i vokal (Mara). Eventualno se iz toga moze zakljuciti kakva bi muzika mogla biti. Koncert je pored malobrojne publike, nas oko 200, bio sasvim dobar. Ono sto je zanimljivo su cene. Ulaznica 2000 dinara, pivo 400-600 dinara :). I sa tim cenama se skupi 200 ljudi i bend zaradi sasvim pristojnu kintu. Milica mi je pricala da ekonomski boom prati i napredak u svemu ostalom pa i u popularnoj muzici. Pojavljuje se gomila mladih dobrih bendova koji eto skupe 200 ljudi ali zarade pristojan dzeparac. Ne samo to, bilo je jedno 6-7 fotoreportera tako da ce mediji objaviti informacije o koncertu i on ce biti ne samo lokalna svirka nego ce postati dogadjaj.





Opet sam picio danas uzduz i popreko Moskvom. Najpre sam otisao do Tetrjakov galerije. Posle nje sam po preporuci krenuo do parka koji se zvao VDNH a od devedeset i neke se zove VVC. Park sa takvim imenom mora biti sulud. A da stvar bude konfuznija metro stanica se i dalje zvanicno zove VDNH. No pre njega sam nabasao slucajno na muzej astronautike koji je bio totalno strava. Imaju cak jednu celu komplet raketu u koju se moze uci. VVC je park u kome je svaka sovjetska republika napravila po paviljon. Ogromne zgrade raznoraznih stilova. Ne znam kako je tu nekada bilo danas je to vasar u bukvalnom smislu. Oko paviljona su zabavni parkovi, u pavljonima su tezge ko na bazaru. Ludilo, udjete u strava zgradu, spolja perfektna i ocekujete da ce unutra biti u najmanju ruku muzej kad ono tezga do tezge sa kineskom robom ;)

Predvece sam otisao u cirkus, To mi je bio trip da odem u ruski cirkus a srecom veoma blizu hostela se nalazi jedan.

Friday, June 19, 2009

19. jun Ski skakaonica

Danas sam poceo od Kremlja, pa picio brodom do Kijevske zeleznicke stanice pa nazad do hostela pesaka. Pored svega toga utisak dana je ski skakaonica u sred moskve. Brodom smo prosli pored nekog parka u kome se nalazi prava pravcata ski skakaonica. Pa ovaj grad ima sve. Kao sto onaj ruski dzip iz Mongolije moze svuda, tako ovaj grad ima sve.



Danas nisam imao neki poseban plan, jedino je Kremlj bio isplaniran. Tamo sam video sve sto se videti moze, i crkve i muzeje i cara Zvono i cara Top... Nakon toga sam odlucio da krenem peske uz reku Moskvu do nekog cudnog, ogromnog metalnog spomenika. Neki veliki baja koji stoji na jedrenjaku, Usput naidjoh na stanicu turistickog broda pa odlucih da se ukrcam. Malo jace od sat sam se vozio. Srecom Moskva (reka) pravi krug oko centra pa nisam bio suvise daleko tako da sam iskulirao metro i spicio peske ka hostelu. Svuda gde sam prolazio i rekom i kopnom, grad deluje strava. Bas sam odusevljen Moskvom. Naisao sam i na neku ulicu za pesake, Arbat se zove. Vrlo lepa, sa dosta kafica i restorana i praznim Starbucksom i Costa cafe-om :). Postoji i Nova Arbat ulica, u pojasu izmedju te dve ulice nalazi se tacno 10 muzeja, video ja mapu. Ja sam usput naisao na 2,3 pozorista, odnosno bioskopa. Lud grad skroz.

Naleteo sam na engleski pab sa Indian Pale Ale pivom. Jedna od najcuvenijih i najstarijih engleskih vrsta piva. Godinama pokusavam da ga nadjem negde i eto ga ovde u Moskvi. Pivo je cuveno po tome sto je dugotrajno pa su ga engleski mornari konzumirali u velikim kolicinama na putu za Indiju. Odatle i naziv. Nazalost ukus bas i nije sjajan. A i ja sam seljak, dosao u Moskvu i pisem o engleskim pivima, a ruska ne pominjem. Probao sam mnoga ruska do sada i nacelno su jako dobra. Najpoznatija su Baltika, Stari Meljnik (Stari mlin) i Bochka. Svakog od njih ima nekoliko vrsta tako da se ne mogu porediti niti sam zapamtio koje je koje :). Znam samo da je Stari meljnik koji je u nekoj simpa i neobicnoj boci odlican, ostale nisam popamtio. Na Bajkalu sam pio zeleno pivo, totalno zeleno. Mislio sam da je to boja flase ali je bila boja piva. Pivo sa lajmom, cak i nije bilo lose iako ja ne volim piva sa limunom i slicno. Od tocenih ovde jedino se moze naci Sibirska korona, i ono je korektno. Nervira me sto u kaficima u Moskvi su uglavnom strana piva, tek po koje rusko i to uglavom Sibirska korona.

Obisao sam danas svasta nesto, ali mislima sam totalno u Beogradu. Cini mi se da me tamo ceka strava period, vise nego idealan nastavak ovog puta.

18. jun Caricino

Jutros sam obisao Lenjina u njegovom mauzoleju. Lezi, ne pomera se. Da je ziv mislim da bi bile manje mere bezbednosti. Samo sto se go nisam skidao. Nakon toga sam otisao, po preporuci Poljakinja, u dvorac ruskih carica koji se zove jelte Caricino. Nisam bas najbolje shvatio cemu je tacno sluzio taj dvorac, da li je bio nesto kao letnjikovac ili su tu zaista zivele carice. Po onome sto sam na licu mesta uspeo da skontam, a opet na osnovu mog slabog znanja ruskog, dvorac je izgradila Ekatarina II iliti EKV, i uglavnom se ona svuda spominje.

Dvorac se nalazi u ogromnom parku. Na ulazu je fontana koja baca vodu u ritmu muzike za ples. Uradjeno je i osvetljenje, tako da verujem da je nocu fantasticno (citaj: posle ponoci posto je dan pre toga). Nakon toga sledi dvorac i pomocne zgrade. Dvorac je pretvoren u muzej i skoro renoviran. Strava je. Treci sprat je pretvoren u sale za koncerte, tacnije 2 sale. Sigurno je do jaja osecaj slusati klasiku u ruskom dvorcu. Moras makar na sekund da se osetis kao ruski knez iz 19og veka.



To je manji deo kompleksa, oko toga je ogromno jezero i suma, ali uredjena suma sa simpa vijugavim stazicama. Super sam se proveo u Caricinom. U Moskvu sam dosao dosta ne pripremljen. Znao sam za Kremlj, Crveni trg, Lenjinov mauzolej i veliku sarenu crku, sto u principu svaki seljak zna o Moskvi. Sada eto znam iz Caricin, sto me izdvaja od prosecnog seljaka ;). Super je tako kad neocekivano nabasas na nesto dobro.

Simpa je bila scena u metrou u povratku, klinac koji slaze Rubikovu kocku, mislim da se to moze samo u moskvi videti.

Utisak o Moskvi mi je bolji iz dana u dan. Mislim, bio je odlican i prvog dana a danas je tek sjajan. Veoma mi se svidja grad i nekako se vrlo prijatno osecam u njemu. Ima neku toplinu iako je veliki grad. Na putu do Caricinog metro je delom isao i iznad zemlje tako da sam video i nazovimo periferne delove Moskve, velike socrealisticke stambene zgrade, u daljini sam video i moderne oblakodere. To mi se svidja, vidis grad iz razlicitih epoha. Ne ko u Pekingu, kao da su ceo grad sazidali u poslednjih 15 godina, sto verovatno i jesu. Rusi su perfektno sacuvali centar. Necete tu videti ni jednu modernu zgradu, ali zato kako se grad sirio tako su gradjene zgrade u stilu tog vremena. Tako da su oblakoderi, koliko sam ja mogao da provalim vrlo daleko od centra, ali postoje i slika su danasnjeg vremena.
Danas sam shvatio da mom odusevljenju Moskvom u mnogome doprinosi to sto se ne osecam preterano kao stranac. Da li je to zbog slicnog jezika ili zbog toga sto se u odnosu na Kinu i Mongoliju u Moskvi svakako moras osecati manje kao stranac, ili je zaista mentalitet slican, ne znam.

Koncept ispijanja piva po ulicama i parkovima mi postaje sve simpaticniji. Nisam mnogo video mortus pijanih, mislim da u Moskvi ni jednog nisam video. Prosto ljudi sede u parku i uzivaju uz pivce. I to je potpuno ok. To je ono u cemu smo svi uzivali kao klinci a sad smo kao odrasli i ozbiljni pa ne ide piti pivo ispred dragstora ili u parku. Ovde ocigledno nemaju tih kompleksa i klinci i stariji sede po parkicima i pice po pivu.

Pokusavam da poredim Peking i Moskvu, kao dva glavna grada dve velesile. To da su velesile se oseca vrlo dobro i u Pekingu i u Moskvi, vidi se da su sami sebi dovoljni i da im se jebe za sve ostale. U Moskvi apsolutno nema nista napisano na latinici, niti na bilo kom drugom jeziku osim ruskog. Doduse i u Francuskoj je slicno, ali tamo to deluje vrlo tuzno. Rusi sada sebi taj luksuz mogu da priuste jer su ogromni, jesu velesila i ne moraju da se prilagodjavaju strancima, ne zavise od njih. Francuzi vec to nisu.

Peking je mnogo sredjeniji grad nego Moskva u svakom smislu ali je zato nekako i bez duse. U Pekingu je sve ko pod konac. Od toga da je svaki ali bukvalno svaki travnjak perfektno sredjen, do toga da je sve oznaceno perfektno. U Rusiji vec moras u metrou cetvore oci da otvoris da skontas u kojoj stanici je upravo stao metro i koja je naredna i za koliko ti treba da sidjes, na znakove tipa “watch your step”, “caution wet floor” mozes i da zaboravis, po parkovima naleces na bacene flase... Ali sve te stvari mi u Moskvi prijaju. Da li zato sto su bliske onome kako je Beogradu ne znam, ali ja definitivno bolje plivam u vodama koje nisu bas stalno po PS-u.

Thursday, June 18, 2009

17. jun Kultura bato

Setanje Moskvom izgleda od prilike ovako: pozoriste, muzej, muzej, galerija, muzej, bioskop, opera, muzej, cirkus, galerija.... Ja se na zalost ne mogu pohvaliti da sam neko ko redovno posecuje u Beogradu prethodn navedene institucije ali opet, koliko ima onih koji se mogu time pohvaliti? Bilo kako bilo, prija biti u gradu sa tolikim izborom.

Danas je bilo sugavo vreme, padala je kisa vecim delom dana. Prvi dan da mi je los od kad sam krenuo na put. Vreme me bas ukenjalo. Doduse prvi dan u Ulan Batoru je padao sneg ali to se ne racuna. Jebes sneg posle koga za 15 minuta sija sunce.

Krenuo sam u neobavezni obilazak grada kad me je uvatila kisa. Trazeci gde da se sklonim dok kisa ne prodje naleteo sam na muzej savremene umetnosti. Nije to tacan nazavim, muzej neceg savremenog jeste. U dvoristu su bile neke sulude metalno broznane skulpture koje su me navukle da udjem u muzej. Super je bilo, nekoliko razlicitih izlozbi savremenih uglavnom ruskih umetnika.




Zbog kise sam napravio plan da obidjem zatvorene prostore pa je izbor pao na 2 crkve. Crkvu Hrista Spasa i Katedralu svetog Vasilija. Prva je osim sto je ogromna klasicna crkva, vrlo lepa i sjajno oslikana.
Katedralu svetog Vasilija mislim da svi znaju, to je ona crkva sarena kao uskrsno jaje. Koliko je blesava spolja toliko je blesava i iznutra. Sastoji se od 10 crkava, velike centralne i 9 malih kruzno rasporedjenih oko centralne. Dakle jedna katerdrala se iznutra sastoji od 10 crkava, i unutra je kao u nekom lavirintu. Vrlo zanimljivo i blesavo.

Predvece sam se nasao sa 2 Ruskinje koje sam upoznao na Bajkalu. Na moju veliku radosti pojavile se su se i dve Poljakinje koje su ludovale prvo vece na Bajkalu u onom lokalnom klubu. Trebalo je da dodju i neki Italijani ali ih nije bilo. Kako da kazem, bilo je to jedno vrlo prijatno vece slovenskih naroda i narodnosti. Poljakinje su nas pozvale da krajem septembra dodjemo u Krakom sto smo i ja i Ruskinje u nacelu prihvatili. Videcemo. Ideja nije nimalo losa :)




Na hostel malo pizdim. Pisao sam o nedostatku tople vode. Danas sam se suocio sa ozbiljnim problemom nedostatka cistih gaca, carapa a Boga mi i majci. Ali ne lezi vraze, ves se moze prati tek posle 7 uvece. Samo da mi je znati zbog cega je uvedeno to pravilo. Ja sam u to vreme trebao da se nadjem za Ruskinjama a i sutra necu biti uvece tu, tako da sad ko kreten u pola dvanaest perem ves, spava mi se neverovatno a moram da sacekam da masina zavrsi :(

Wednesday, June 17, 2009

16. jun Moskva

Hostel sam lako nasao. Snalazenje po Moskovskom metrou za svakog ko zna cirilicu je laganica, za ostale, pa... ko ih jebe, nek nauce ;) Hostel je perverzija koliko je dobar, bolji od vecine hotela u kojima sam bio, osim jedne male sitnice, imaju problem sa toplom vodom. Srecom nesto malo je bilo iste po mom dolasku, sutra ujutro kada ovo pisem nema ni trunke. Jebe mi se za IKEA namestaj, lep enterijer, do jaja plocice u kupatilu kad nema tople vode.

U hostelu sam samo se istusirao, ostavio stvari, dogovorio sa Milicom (drugaricom koja zivi u Moskvi) da se nadjemo pa sam ostatak dana proveo sa njom na Crvenom trgu i okolini. Super je na ovom putovanju ta stalna promena ritma. Svaki grad i svaki put nosi neki svoj tempo. Posle tri dana apsolutno nicega u vozu, odmah akcija. Milica me bas obradovala sto se odmah nasla sa mnom. Prija ljudsko drustvo posle visednevnog samovanja. Prva osoba koju sam sreo na putu a da zna srpski tako da cu morati da pazim sta pisem o njoj :)



Prvi utisak o Moskvi je sjajan. Bas sam vrlo vrlo odusevljen onim malim delom Moskve koji sam uspeo da vidim. Prelep grad i vrlo ujednacen arhitektonski. Nema ono kao kod nas, jedna stara zgrada, pa jedna u staklu pa jedna socrealisticka.... Sve je isto. Odusevio me i taj trip da poruse staru zgradu ali onda napravi identicnu ali novu. To su uradili posle 2. svetskog rata kada su obnavljali Moskvu pa su prakticno napravili istu kao sto je i bila, to rade i sada.

Utisak o Moskvi je verovatno pojacan i Milicinim odusevljenjem gradom i ljudima. Na prvi pogled se vidi koliko uziva u zivotu u Moskvi. Pricala mi je dosta o karakteru Rusa, i obicnih ljudi i bogatasa. Nesto sam znao, mnogo toga nisam i iz njene price mi je vrlo simpaticno. Pricala je i kolicini dogadjanja u Moskvi svih vrsta, od konecerata, izlozbi, svirki po lokalnim klubovima...Prosto grad u kome mozes imati kompletno ispunjen zivot sa mnostvom izbora. Super je prica o Beogradskom sindikatu koji je svojevremeno imao koncert u Moskvi. Kaze Milica da je bilo gomila mladih Rusa koji su kompletno znali sve tekstove :)

Na ulicama slicna slika kao u Irkutsku. Prelepe Ruskinje, koje se ne stide svojih oblina :). Svakako drasticno bolje obucene nego u Irkutsku. Prolazio sam ultra fensi delom pa je bilo i hi-class Ruskinja od kojih ti se zavrti u glavi. Rusi, za razliku od svojih lepsih polovina, nisu bas vicni lepom oblacenju. Vrlo je komicna scena kad naletis na strava ribu u svakom smislu, i lepu i doteranu, ide sa nekim likom koji izgleda kao reprezentativac Nemacke u fudbalu 1982 godine, a to je redovna pojava. Na ulicama i parkovima svi nesto piju. Cak je i kompletan biznis razvijen. Sednes na klupu u parku odmah prilazi bakica koja ti nudi pivo. Nema potrebe ni da ustajes :) Popijes jedno eto ti odmah ponovo bakice, nudi drugo.

Taksi je komican. U sustini ne postoji, ili ima jako malo regularnog taksija ali samo bacis prst i neko ce stati, dogovoris se oko cene i vozi te gde treba.

16. jun Kraj Transsibirskog puta

Rezime trodnevnog puta:


6 epizoda Heroes
2 Jarmushova filma : Down by Law i Kafa i Cigarete
Trainspotting
1 epizoda Man Behaving Badly
Tropa de Elite prvih sat vremena
100 strana Tipping Point
5 nivo na tetrisu
1 nivo na Penguin racer-u
500g hleba
995 grama paradajza
630 grama kobasica
1 twix
1 chips
nesto malo susenog voca
4 litre vode
3 piva
5 vremenskih zona

15. jun Voz

Vozio sam se vozom.

14. jun Cudna suma je to

Moj pokusaj socijalizacije je zavrsen totalnim debaklom, u celom vozu su ruske porodice ili stariji ljudi koji su zavuceni u svoje kupee bez ikakve zelje za druzenjem. Cak ni u restoranu nema zive dise. Tu sam makar mislio da cu naleteti ako nista drugo onda na pijane Ruse, a pijani ko pijani, vole da pricaju i da se druze. Ali dzaba, nikog nema ni tamo.

Danas mi je prijalo da ne radim nista, kao sto napisah dosta sam malo spavao prethodnih dana tako da mi je danasnje izlezavanje dobro doslo. Srecom dobro sam se pripremio i za ovu varijantu, imam sta da citam, na laptopu imam gomilu filmova i serija.

Ceo dan prolazimo kroz iste predele, slicne jucerasnjim, sume svuda okolo ali bukvalno svuda. Pocinju vec na 10m od voza. Breze i cetinari. Luda suma.

13. jun S' paradajz na Moskvu

Pradajz je kupljen, 6 komada , bice dovoljno valjda :). Cool mi je da mi paradajz bude kao maskota puta do Moskve pa ga svuda slikam :) Danas se nista specijalno nije dogodilo. Hostel je ostao prazan, svi su nekuda otisli a novih jos nema. Prepodne sam proveo u pripremama, kupovina hrane, informisanje o tome kako da od z. stanice da stignem do hostela i slicno.

U vozu sam nekim cudom dobio mesto koje je inace rezervisano za posadu. To znaci kupe sa 2 lezaja i ja sam u njemu. Bedak je samo sto su u ostatku vagona su uglavnom Rusi i to stariji, backpackera nema nigde. Znam jednog Izraelca koji putuje u vagonu 3 klase ali danas sam odlucio da malo samujem, da iskuliram a sutra krecem u socijalizaciju. Prakticno poslednje 4 noci nisam spavao nesto preterano dugo, u Irkutsku je bilo do jaja toplo tako da sam i tamo slabo spavao. Odes u jebeni Sibir i bude tu toplo nocu, globalno zagrevanje je zajebalo sve. Tako da mi je samovanje uz dremku, cool mjuzu i tajge vrlo gotivno.



Odmah po izlasku iz Irkutska pocele su tajge. Za razliku od Bajkala gde je trava suva i zuta ovde je sve zeleno. Breza ima koliko pozelis sto mi je do jaja cudno. Ko bi ocekivao breze u sred Sibira?

Friday, June 12, 2009

Strah

Nisam se bukvalno usrao u gace ali je bilo vrlo blizu. Finac je ponovo organizovao rostilj ali ovaj put na plazi do koje se tesko stize, preko nekih litica i stena. Iz daljine nije izgledalo preterano opasno ni visoko.
Medjutim nekih par metara staza je takva da je pod uglom od, ne znam, 40 stepeni a pri tome nemas gde da se uhvatis, sitna zemlja je svuda, dakle veeeooomaa klizavo a visina je taman tolika da se u sluccaju pada mogu zahvaliti svima na saradnji i pozeliti da se vidimo u sledecem zivotu. Kad se na to doda moj strah od visine, shvatate u kakvim sam govnima bio. Nekako sam presao taj put ali onda sam shvatio da treba i da se vratim. Ne znam koji me je djavo terao da i prvi put prelazim put, obicno u takvim situacijama iskuliram i odustanem. Plasim se visine i nemam nesto mnogo volje da se suocavam sa strahom. Tu je i lepo zivimo zajedno. Srecom uspeo sam da pronadjem nesto jednostavniji put ali sam bio toliko nervozan da sam morao da se vratim. Nisam mogao da se opustim i bolje je da iskuliram nego da bude tu sjeban.




Juce su u Nikita's place dosle Amerikanka i Svedjanka iz voza. Super je osecam sretati usput iste ljude na razlicitim lokacijama. Pre polaska na rostilj pokusao sam da ih nadjem ali su vec negde otisle. Nakon moje vise nego stresne avanture skontao sam da bi bilo ok da ih potrazim. Bile su u sobi, eksirale votku i gasile pivom :) Neverovatne devojke. A meni je bas to trebalo. Posle par vodki na eks vratio sam se u zivot. Naleteo je i neki klinac, Amerikanac koji volontira, pa smo svo cetvoro otisli u cuveni lokalni klub. Amerikanac ima taj ludi plan da volontira 3 meseca i da za to vreme potrosi 100 dolara. Kako pivo kosta pola evra i u radnji i u kaficu (za ne poverovati da su identicne cene i u kaficu i u prodavnici) tesko da ce se uklopiti u budzet samo za pivo :) Posle kafica smo otisli na plazu ali na onu od juce do koje se lako stize i tu zaglavili do 4,5 ujutro. Ponovo smo filozofirali o svemu i svacemu. Bilo je totalno super. Moj engleski nije bas najbolji, dovoljno je dobar da mogu da vodim neobavezne svakodnevne razgovore ali ne dovoljno da mogu dobro izraziti svoje stavove o ozbiljnim ili manje ozbiljnim temama, uci u diskusiju... Tako da je to bilo odlicno iskustvo za mene i cini mi se da sam bio sasvim ok.
Vec je u to vreme bio dan, sunce nije jos izaslo ali je bilo vrlo svetlo. Uspeo sam da se uspavam za moj bus, pederasi iz kampa me nisu budili ali su bili ok i organizovali su mi prevoz do feribota a tamo je vec bilo gomila buseva koji su isli na Irkutsku.

Utisci sa Oljhon ostrva su neverovatni. Potpuno mi se povratio entuzijazam za putovanjem, adrenalin udara... Da me svuda prati ovakva ekipa cini mi se da bih mogao mesecima da putujem. Atmosfera je prosto bila neverovatna. Super je bilo sto smo svi vezani za jedno mesto, upuceni jedni na druge a tu je i Finac da organizuje akcije. U UlanBatoru ljudi su mnogo cesce dolazili i odlazili, tesko je organizovati bilo sta zajednicko, svako ode u svoje vreme na klopu, manje grupice smisle neke manje akcije ali sutra vec grupice nema... Ovde prosto ima jedan klub, plaza i Nikitas place gde skoro svi odsedaju 3,4 dana tako da smo 3 dana manje vise bili u istom sastavu na istim mestima. Super su promene koje sam imao iz zemlje u zemlju, U Kini sam bio 10 dana potpuno sam, to je i bio plan, hteo sam da probam kako funkcionisem sam samcijat. U Mongoliji je vec bilo ljudi, ali akcenat nije bio na njima nego na samoj Mongoliji i predivnoj prirodi. Na Bajkalu su ljudi u prvom planu i atmosfera koja je vladala. Pridoda je sjajna i tamo, predivno ostrtvo koje definitivno moram ponovo posetiti, ali je glavni smek putovanja bio zbog ljudi. Svaki dan je bio ispunjen od ujutro do uvece. Ujutro se podelimo u manje grupice i svako ode ili na organizovanu ekskruziju ili u sopstevnoj reziji, posle ekskurzije banja, odnosno sauna, vecera je nekako bila mesto okupljanja i onda krece ludilo. Prvi put od kako sam na ovom putu mi se dogodilo da nemam kad da napisem blog. Krao sam vreme dok ostali idu u prodavnicu po hranu i pice.

Dakle smoreni Pedja vise nepostoji, sad sam u euforiji ko da sam na pocetku putovanja. Sutra krecem za Moskvu, jace od 3 dana vozom. Odlucio sam da kupim paradajz i da krenem sa paradajz na Moskvu. Pa mozda je i osvojim :)

11. jun Riblja prsuta

Sobu delim sa Amerikancem i Fincem. Finac je od onih likova koji su prirodno vodje u drustvu. Ali nije nametljiv, ne trudi se da bude broj jedan, sve onako radi u hodu ali dominira situacijom ali na vrlo pozitivan nacin. Lepo je biti u drustvu takvih likova, uvek je zanimljivo. Sinoc mu je palo napamet da napravimo rostilj na plazi i za 15 minuta je ceo kamp bio obavsten i aktiviran u akciji pripreme rostilja. Sa takvom lakocom je nalozio ceo kamp na akciju da je to neverovatno. Epidemija rostilja je vrlo brzo rasirila (Da Mile, citam Tipping Point i evo ga primer kako mala stvar moze da stvori epidemiju kad informaciju prenosi prava osoba :))
Naravno i oko samog rostilja on je vodio celu pricu, prikupljanje drveeca, paljenje i odrzavanje vatre. Mozda delujem kao freak ali nekako mi je bilo cool da ga posmatram kako funkcionise. On je recimo jedini odrzavao vatru ali mislim da niko to osim mene nije primetio. Prosto su ljudi kontali tu je vatra i bice tu vecno. Kao sto nikome nije palo napamet da organizuje rostilj tako nikome nije palo napamet da vatru treba odrzavati. Cool su takvi likovi, oni vuku, daju ritam, ti ih pratis i bude strava :) I bilo je strava, sedeli smo uz vatru do nekog doba, mislim da je do plaze makar na kratko svratio svako iz kampa.



Zajedno sa nama ali u drugom kombiju na Oljhon ostrvo je dosao jedan Poljsko – Letonski par (ili bese Litvanski?) sa bebom. Cini li su mi se potpuno nesimpaticni, stalno nesto nadrndani, svadjalacki raspolozeni... Nocas sam imao prilike da malo procaskam sa Poljskom polovinom para. Oni su u stvari moderni nomadi. Nemaju stalno mesto boravka. U Letoniji zena dobija punu platu godinu i po dana nakon porodjaja sto su oni iskoristili i od tih para putuju svetom. Ziveli su 6 meseci u Vijetnamu, sad idu nekuda, a pre toga su ziveli koje kude po svetu. I to sve sa tek rodjenom bebom?! Dobar je bio Poljak, kaze sa jednim detetom mozemo da putujemo gde hocemo, kad dodje drugo moracemo da se nastanimo negde :) Razmisljam o takvim ljudima, sa jedne strane deluju vrlo drustveni, jer kroz putovanja upoznajes mnogo ljudi, stalno si u kontaktu sa raznoraznim likovima. A sa druge strane moraju biti vrlo sebicni i egoisticni jer prakticno nemaju ni jednog pravo prijatelja, kad tako lako ostavljas ljude i mesta znaci da se i ne vezujes sa njih pretrano. To mi deluje vrlo vrlo egoisticno, ljudi ti dodju kao izvor zabave i nista visa. Kao bolja verzija televizora. Kad ti se ne gleda film, prebacis kanal, film odlazi u istoriju, dolazi neka nova emisija i tako u krug.

Neko je doneo dimljenu i susenu ribu koja ovde moze da se kupi. Kao prsuta od ribe, bila je feeeenomenaalna. Riba je sa sve kostima koje su se osusile i vrlo su hrskave pa i to daje poseban smek. Toliko sam odusevljen da sam morao ovaj zapis nazvati po tome. Omulj je inace ovde najcesca riba, skoro za svaki obrok jedemo omulja.


Ovde se spava fenomenalno. Verovatno zbog svezeg vazduha. Iako malo spavam budim se totalno odmoran i sto je bitno bez mamurluka :)

Tokom priprema za ovaj put informisao sam se o outdoor opremi i potpuno mi se svidela prica sa savremenom tehnologijom materijala. Neverovatno je da samo dve tanke jakne mogu da ti cuvaju toplotu do 0 stepeni i nize a pri tome da budes zasticen i od kise i od vetra. U Kini sam kupio jednu za kisu i jednu za vetar. U kombinaciji su, dakle, nenadjebive :) Danas mi je izgledalo kao idealna prilika da ih testiram kako se ponasaju na vetru da li je ova specijalista za vetar zaista toliko bolja.

Krenuli brodom po Bajkalskom jezeru, kako ovde ima dosta vetra a i idemo brodom skontao sam da test mora da se uradi. Vetrovka je odnela ubedljivu i ocekivanu pobedu, doduse na domacem terenu. Iako je bilo na brodu dosta hladno vetar mi nije mogao nista :)




Isli smo do suprotne strane, odnosno do kopna. Tamo smo pesacili do izvora lekovite vode. Smesno je posto postoje dva toka recice, iz jednog muskarci piju vodu iz drugog zene. Ja sam se zajebao pa sam popio zensku vodu. Nije mi bilo sve jedno ali vodicica nije znala kakve posledice mogu da imam :) Za svaki slucaj popio sam znatnu kolicinu muske vode, da neutralisem zenski uticaj :). To mesto je inace samanima sveto mesto, postoji jedan kamen gde ljudi ostavljaju poklone duhovima da ih drze zadovoljnima. Uglavnom je to sitan novac ili cigare. Meni je nekako bilo kul da im ostavim bombonu. Da sam duh voleeo bih da dobijem bombonu :)

Nakon toga smo picili do nekog ostrva sa budistickim spomenikom. Voznja brodom je bila strava jer smo polegali po palubi, kombinacija hladanog vetra i jakog sunca je vrlo prijala. Ali zasto sam sada crven kao rak u licu. U Pekingu sam dobio solidnu boju i mislio sam da ne mogu da izgorim. Ali greska u koracima.

Uspust smo naleteli na neke zivotinje slicne fokama, tako makar lokalci objasnjavaju. Nazalost nisam uspeo bolje da ih slikam jer su bili daleko i samo su glave povremeno izbacivali iznad vode.

Raspitivao sam se dalje o samanizmu. Na Bajkalu gotovo iskljucivo zivi narod Borjati, ako sam dobro zapamtio. Ko su sta su i odakle ovde ne znam. Neki lice na Mongole neki na Ruse, Bog bi ga znao kakav je to miks. Uglavnom velika vecina praktikuje samanizam, manji broj budizam. Hriscana kazu da gotovo i nema. Na ostvru postoje 4 sela i svako ima svog samana. Nas je glavni baja i moze se iznajmiti za 3000 rubalja iliti 6000 dinara. Ako se utali vas vise, podelicete troskove. Samo nisam provalio da li je to tarifa na sat ili kako ;). Dakle komercijala, uzas. Ni samani nisu kao sto su bili.

Danas su dosle Amerikanka i Svedjanka sa kojima sam putovao iz UlanBatora. Kul je kad ponovo naletis na nekoga. Veceras ponovo rostilj na plazi, a ujutro u 9 polazak za Irkutsk, pa ko izdrzi....

10.jun blato i sneg

Nocas je bilo neprevazidjeno. Nas jedno 15ak je izaslo u lokalni klub. Mozete zamisliti kakva je atmosfera u klubu u malom selu na ostrvu na sred Bajkalskog jezera. Unutra su sedeli lokalci na 3,4 stola. Na SVAKOM stolu je spavao po jedan od alkohola onesvescen Rus( ili Mongol, ovde ima dosta ljudi koji lice na Mongole ali se pretstavljaju kao Rusi). Ostali caskaju i pice po vodki potpuno ne obracajuci paznju na onesvescene. Kao da se samo ceka ko ce se sledeci onesvestiti. Za jednim stolom je sedeo jos neonesvesceni lik koji je jedno 30 minuta pokusavao da plati racun. Na svakih 10ak minuta uspevao da je izvuce po jednu novcanicu. Posle nekih 1,5-2 sata sam ga video kako se ispred lokala drzi za stub. Nije uspeo da ode dalje od toga :). U takav klub ulazi 15ak blago pripitih turista. Ludilo. Muzika cak i nije bila losa, uglavnom elektronska, nesto malo i ruske pop muzike. Ludovali smo do 3 nocu. Ekipa je bila strava, iz celog sveta, Od Finske, Francuske (da ponovo sam naleteo na Francuze), Nemacke, POLJSKE pa do Indonezije. Dve Poljakinje iz Krakowa su definitivno bile najludje. U jednom trenutku su se popele na sto. Mozete zamisliti kako je to izgledalo lokalcima. Na ovakvim putovanjima malo ko vodi racuna i izgledu i malo nosi bilo sta osim klasicnih majci i dukseva. Ali njih dve ne, majcice na bratele sa velikim dekolteom, vrhunski.

Jutros smo krenuli na ekskurziju na juzni deo ostrva. Nas 5-6, deo sinocnje ekipe i jedan ruski specijalac.
Bilo je fantasticno, potpuno sam povratio zelju za putovanjem. Shvatio sam u stvari da je sve stvar motivacije. Kada sam planirao ceo put Kina i Mongolija su bili u prvom planu. Samo sam o tome razmisljao i informisao se. Bajkalsko jezero i Moskva su mu dosli kao upustne stanice koje cu obici ali cu na licu mesta videti sta cu raditi. Nisam se radova njima nego Kini i Mongoliji. I onda je prirodno da kad zavrsite deo puta koji je bio primaran nemate motiva za dalje. Medjutim danas je bio neverovatan dan. Pesacili smo suma pa do samog jezera i nazad nekih 3 sata. Usput smo nasi i sneg. Neverovatno, napolju je dosta toplo, za kratke rukave kad ne duva vetar a sneg stoji ne otapa se. Ruski specijalac je usao u jezero koje je nekih 8.9 stepeni toplo odnosno hladno. Rucak je bio rostilj u prirodi, a na rostilju riba.



Nakon klope koja je bila sjajna otisli smo do nekog toplog i lekovitog jezera. Temperatura je taman takva da mozete da se okupate, nije bas preterano toplo jezero. U njemu je lekovito blato i brat Rus specijalac se prvi skinuo i namazao ceo blatom. Njegovim stopama je krenuo jedan Francuz. Posle toga, jebiga, nije bilo izbora morao sam i ja da im se pridruzim. Kupanje u jezeru posle toga je neverovatno prijalo. Od kak smo dosli ovde jezero prosto vuce da se okupate, napolju je relativno toplo, jezero je plavo kao more, tesko odoleti da se ne uskoci, ali dzaba kad je ladno kao led. Zato smo se po izlasku smrzli kao... Poceo je da duva ladan ali zaista ladan vetar a naravno peskira nismo imali.




Cesto se uz put nailazi na “ovo”, one religijske stapove umotane u plave trake. Drugaciji su nego u Mongoliji, nema hrpe kamenja samo stap poboden u zemlju. Raspitivao sam se malo oko toga i saznao da je ovde Samanizam dosta rasprostranjen i da su ovde “ovo”-i vezani sa njega. Verovatno i u Mongoliji vuce poreklo iz Samanizma.

Vazduh je ovde sjajan. Cist i planinski svez. U Mongoliji bio cist ali bez te svezine.

9.Jun Masaza, sauna i ringe ringe raja

Polako mi pada adrenalin. Narasta svest da sam najbolje video i da mu ostatak puta dodje kao odradjivanje posla. Posle Mongolije emocije su takve da se tesko prebacujem na Rusiju i Bajkal. To mi se cini kao prolbem ovakvih putovanja, brzo moras da se psihicki svicujes sa jedne lokacije na drugu, a kad naletis na nesto zaista fantasticno tesko je motivisati se za drugu. Znam da ce ovde priroda biti super, ali kad probam da uporedim sa Mongolijom dodje mu kao sa konja na magarca. Mozda je trebalo ipak da obrnem marsrutu. Pretpostavljam da bi mi dozivljaj Bajkala pre Mongolije bio daleko bolji. Danas sam uhvatio sebe da prvi put brojim koliko mi je ostalo do kraja. Umorio sam se i od upoznavanja ljudi, odnosno od dvodnevnih poznanstava. Izgubite dan i po u uvodnoj prici, ko si , sta si i odakle si. Taman kad skontas da su kul likovi oni odu svojim putem a pojavi se neko novi i sve iz pocetka. Mogao bih ja sad da pisem: imam prijatelje u celom svetu, svi me zovu da dodjem kod njih, smestaj besplatan, do jaja, ima sve da ih obidjem... Ali to je u stvari samo jedan klise. Svi ovde sa svima razmenjuju kontakte, svi smo kao prijatelji do groba,... ali verovatno ce vecina tih kontakata zavrsiti zapisana i zaboravljena u racunaru. Fali mi prava komunikacija, sve je nekako povrsno. Srecom tu je Internet pa tako nadoknadjujem nedostatak prave komunikacije.

Nas sestoro je krenulo iz hostela ka Oljhon ostrvu. Tu sam upoznao Amerikanca koji sam putuje svetom. Kasnije sam sa njim postao i cimer. Prvi covek koga sam sreo na putu da je bio u Beogradu. Svi su nesto u fazonu “istocnu evropu moram da vidim” ili “posle Moskve idem u istocnu evropu” ali niko nije bio u nasim krajevima. Ovaj je bio i to pre par nedelja i vrlo je zadovoljan gradom. Kaze da je ostao duplo vise nego sto je planirao. Bio je bas u periodu kada je bio onaj ekoloski muzicki festival na Kosutnjaku sto ga je odusevilo. Prija cuti lepe utiske o tvom gradu.

Put je trajao 5-6 sati. Pejzaz je bio slican Mongoliji ali i razlicit. Brdoviti je, trava nije bas onako zelena, dosta ima suve trave sto daje zuckast izgled pejzazima. Ima pustih predela, bez drveca kao u Mongoliji a onda se odjednom nadjete u sred sume. Tako da je uglavnom miks praznih delova i suma. Na ostrvu je slicno. Na suporotnoj obali se vide planine na kojima je jos uvek sneg. Na Bajkalu je suncano, jezero je plavo i imate osecaj kao da ste na moru, a u pozadini se vidi sneg. Vrlo lepo.

Odseli smo u, ovde cuvenoj, Nikita's place. To je etno selo u malom selu na obali ostrva. Nista specijalno, neuspeo pokusaj da se napravi nesto sto lici na stare kuce. To bi mozda i proslo da se ne nalazi u starom selu gde zaista vidite kako izgledaju te stare drvene kuce. Kod Nikite kuce uglavnom nisu od drveta nego od dasaka, cak ima i kombinacija drvo i daske, tipa prvih 2 metra je od drveta ostatak od dasaka sto ne izgleda, kako da kazem, bas najbolje. Selo je strava i vrlo simpaticno. Svuda su stare drvene kucice. Nema asfaltiranih puteva. Struja je dosla tek pre 3 godine. Super je sto ima dosta ljudi pa je vrlo zabavno. Cena je sasvim korektna, nesto manje od 20 eura za pun pansion.




Po dolasku sam odmah uzeo masazu. Lokalna domacica dolazi po pozivu i masira samo ledja. Nista specijalno, ali je vrlo prijalo posle mnogo dana provedenih u sedecem polozaju. Ima nekoliko “banja”, kako ovde zovu saune. Besplatno je i samo treba u slobodno terminu da upisete svoje ime. Sauna je slicna finskoj, sa kamenjem. Problem je sto ovde nema tuseva nego imate bure sa ledenom vodom. Nikad nisam imao muda da posle saune spicim bas pod totalno hladnu vodu, sad nisam imao izbora ali je bilo strava. Totalno sam se vratio u zivot.

Izmedju masaze i saune domacini su organizovali “ruske tradicionalne igre za zagrevanje u toku zime”. Igre su tipa ringe ringe raja, arjackinje barjackinje.... Meni je bilo poprilicno dosadno ali nista pametnije nisam imao da radim u pauzi, a ostali su bili totalno u ekstazi tokom igara.


Monday, June 8, 2009

Sklike Irkutsk

http://picasaweb.google.com/predrag.spasojevic/Irkutsk#

Ruskinje

Kako prijaju Ruskinje posle dvadesetak dana kosookih devojaka. Nemam nista protiv azijatkinja, bas naprotiv ali ova promena tako prija. Male, ravne i kosooke zamenjene su plavim i neravnim. Uzivanje.
Izgledaju strava a oblace se kao da je1983 god. Cak i one koje su do jaja obucene moraju imati neki detalj iz '83, uglavnom su to cipele. Na nekom busu sam video reklamu “Odeca iz Nemacke. Kvalitetno i povoljno”. Kasnije sam i na nekom trznom centru video slicnu reklamu. Original '83.

U Irkutsk sam stigao oko 8 po lokalnom vremenu, posle silnog klackanja po Rusiji jer je voz stajao u svakoj mogucoj stanici. Srecom u Mongoliji nema gde da stane inace bi smo stigli nikad. Skapirao sam stga znaci lokalni voz. Hostel sam relativno lagano nasao. Kulturiska je. Nisu tako neposredni kao u UB-u ali su onako hladnjikavo profesionalni.

Prepodne sam proveo u organizaciji boravka u Rusiji. Sutra ujutro krecem na Bajkalsko jezero. Prvobitni plan je bio da idem u selo Listvyanka koje je blizu Irkutska ali su me drugi backpackeri u Mongoliji ubedili da idem na Orkhon ostrvo koje je nekih 5 sati odavde. Opet put pod noge, al sta da se radi, takva tura. Tamo bi trebalo da je relaksacija, banje, saune, kuliranje... Kupio sam i karte ka Moskvi. Preporucili su mi da idem vozom broj 9, koji ide od Irkutska do Moskve. Kazu taj je najbolji. Mozda je bolje da sam uzeo Kineski ili Transsibirski tamo znam da su u vozu backpackeri, u ovom mozda ponovo budu lokalci a to je onda smor. Rezervisan je uz malo muke i pomoci ljudi iz Beograda i hostel u Moskvi. E to je pravi povratak u realnnost, u UlanBatoru je deljena soba bila 5$, U Moskvi je 30$. U Irkutsku su cene korektne ali ne niske. Nema vise rucka za 100 dinara.

Na putu ka Zeleznickoj stanici i u povratku sa iste sam se malo smorio gradom. Dosta je ostavio los utisak na mene. Moj hostel je u ulici Lenina sto je pored ulice Marksa jedna od glavnih ulica. U njoj jos djene djene ima lepih zgrada, na kraju je park i neka vladina zgrada. Dosta crkava ima u okolini, obisao sam 3,4. Naisao sam i na neke pionirke koje cuvaju vecnu vatru. I to bas u trenutku zamene smena sto je izgledalo totalno komicno jer su marsirale nai potpuno nemoguc nacin. Zamislite kako mogu izlgedati pionirke koje marsiraju. Van toga taj deo grada kojim sam prosao je totalno dosadan i malo sam se razocarao jer sam ocekivao mnogo vise.
Medjutim uvece sam krenuo ulicom Marksa i naleteo na potpuno drugi grad. Ona situacija kad ste ko japanski turista i stalno skljocate aparatom. Prelepe zgrade, ocuvane fasade. Sa malo saobracaja. Doduse bilo je oko 10 uvece sto opravdava cinjenicu da nema mnogo saobracaja. Trazio sam kafanu Beograd koja je oznacena u mojoj mapi ali na tom mestu vise nema kafane.

Alkohola na sve strane. Cesto mozete sresti Ruse i mladje i starije kako idu ulicom sa flajkom, najcesce piva. Po parkovima svi koji sede uglavnom nesto i piju. U prodavnicama je strava izbor piva. Ogroman broj ruskih.

Trenutno je oko jedanaest uvece i jos uvek mrak nije skroz pao. U 10 je bilo dan. U nekom od prethodnih blogova sam se zeznuo i pomislio da zato sto je Irkutsk +1 sat u odnosu na UlanBator da ce ovde ranije pasti mrak. Upravo je suprotno, pada jedan sat kasnije. Prvi put mi se ovako nesto desava i potpuno je sizofrena situacija. Nemas osecaj da je tako kasno kad je napolju dan. Nekako i duhom i telom tripujes da je 5,6 popodne.

Sverc i rakija

Ispostavilo se da iz mog hostela jos dve devojke putuju istim vozom i to u istom kupeu sa mnom. Svedjanka i Amerikanka, moze li bolje :). Sjajne devojke, vrlo opustene, neposredne, komunikativne i vole alkohol a jos bolje ga podnose. Mislim da se nismo posteno ni smestili u kupe a one su vec otvorile neku kinesku brlju. Ja sam tu uskocio sa rakijom i kineska brlja je otisla u zaborav. Nema kod njih laganog ispijanja, od starta su krenule da eksiraju. Kontao sam da ce popadati ali ne. Do nekih 3 ujutro smo spicili skoro ceo litar, a njima apsolutno nista. Bilo je strava zanimljivo pricati sa njima, mislim da je ovo bilo prvi put da sam se sa nekim mogao ispricati a da to nije prazna turisticka prica, tipa odakle si, gde si sve bio, kako je u Srbiji, kako je bilo u toku rata... Upoznavanje dosta ljudi je super ali ima i ta losa strana sto iznova i iznova pricas istu pricu. Zavrsavaju antropologiju pa ih prirodno jelte zanimaju ljudi i medjuljudski odnosi pa smo dosta na tu temu caskali. U pauzama Svedjanka je pevala neku “drinking song from Sweden” uz koju se obavezno eksira.




Super su se brinule od meni. Nekako smo od starta podelili uloge, ja sam bio zaduzen za pice. Pored rakije poneo sam i nekoliko piva. Njihovo zaduzenje je bila hrana. Ponele su, po slobodnoj proceni, pola prodavnice. Hleb, margarin, sardine, instant paste, posudje pa cak i brokoli... Samo je falio paradajz za salatu :) Imale su samo 2 para stapica pa smo ih vrteli u krug. Bas je bilo simpa, kao u maloj komuni.

Do granice smo stigli oko 8 ujutro kada se usledilo vrlo tesko budjenje. Da budem precizan ja sam se jedva probudio, glava me razbijala i manje vise ceo dan sam bio u autu. A njih dve nista. Kako su otvorile oci eksirale su po rakiju, naravno i ja sa njima. Nije mi bilo bas do rakije ali blam me bio da odbijem :) Granicu smo prelazili skoro 8 sati. To i ne bi bilo tako strasno da wc-i nisu bili zatvoreni a nama zabranjeno da napustamo voz.

Razlog tolikog zadrzavanja je ostatak ekipe u vozu koji su svi do jednog sverceri. Ista prica kao u Srbiji '90ih. Ljudi sa gomilama torbi, stalno su nesto unosili, iznosili iz naseg kupea, prepakivali stvari. Devojke su bile potpuno odusevljene tom slikom, meni je to bilo vec vidjeno. Kada je zena koja je drzala stvari u nasem kupeu krenula da oblaci sve sto moze na sebe i da oko nogu lepi majce devojke su totalno ostale sokirane.

Svercuje se uglavnom odeca, obuca i hrana. Bilo je smesno kad smo usli u kupe visile su kobasice svuda okolo. Pored kobasica i pirinac je izgleda dobra izvozna roba. Neverovatna scena je bila u Rusiji, u prvom pogranicnom gradu. Kako su mice svercerke izasle iz voza tako su robu odmah iznele na lokalni mini buvljak. Nema gubljenja vremena, neverovatno.

Ruska sela su uglavnom sa drvenim kucama i dosta siromasno izgledaju. Kuce su skroz simpa. Iako drvo ne izlgeda bas najbolje prozori su svuda sveze ofarbani, uglavnom u nebo plavoj boji sto nekako u kombinaciji sa trosnim drvetom izgleda sjajno. Cak i na kucama koje nisu od drveta prozori su kao novi i ofarbani na isti nacin.

Devojke su me napustile u Ulan Ude-u, tu ostaju par dana pa nastavljaju trans sibirskom zeleznicom do Moskve pa preko St Petersburga do Svedske. Sad sam u kupeu picim do Irkutska.

Saturday, June 6, 2009

Idemo dalje...

Danas sam takodje odmarao i pakovao stvari za put. U 9 uvece krece lokalni voz ka Irkutsku. Mozete misliti , lokalni voz koji ide 1000km i vise po ne naseljenim predelima. Lokalni je zato sto vozi “samo” od Ulan Batora do Irkutska. Onaj koji nije lokalni saobraca na relaciji (uf kako sam zvanican) Peking – Moskva. Lokalni je i nesto sporiji pa put traje nekih 36 sati. Irkutsk iako je zapadnije od Ulan Batora je +7 sati od Srbije, za razliku od Uba i Pekinga koji su +6. Nekako to i ima smisla posto ovde pada mrak u pola deset.

Juce sam konacno upoznao ljude kojima prva asocijacija na Srbiju nije rat. Izraelac, ne onaj sa pocetka price o Mongoliji, koji je odusevljen Kusturicom ali i makedonskim filmom “Pre kise”. Ide istim putem kao i ja ali planira posle Moskve da obidje istocnu Evropu i Balkan. I jedan Spanac koji je po mom predstavljanju odmah uzviknuo “Aaa Pedja Mijatovic”.

Ne vezano za Mongoliju kao zemlju i predivnu prirodu utisak koji me drzi jeste profesinalizam ljudi u UB Guest House-u. Verovatno je i u ostalim hostelima slicno. Na usluzi su nam za sve sto nam zatreba, spremni da organizuju sve sto zamislimo od kupovine karata preko iznajmljivanja peskira pa do organizacije putovanja. Ceo put kroz Mongoliju je fantasticno organizovan i dobili smo bas ono sto smo zeleli po izuzetno povoljnim cenama i za Mongolske uslove. Sve do sitnice je ispostovano. Usluga kakvu nisam imao ni u hotelima sa 5*.

Odmor

Spavanje i izlezavanje, nesto sto dugo nisam radio. Rezervisao sam i hostel u Irkutsku, napravio plan za Bajkalsko jezero. Ici cu 3,4 dana na ostrvo Olkhon. Tamo bi trebalo da spavam u tradicionalnim drvenim kucama. Preko dana setanje, uvece banja i sauna. Ispotavilo se da je moj kontra smer od Pekinga do Moskve dobro reesenje jer onda usput nailazis na ljude koji su krenuli normalnim smerom od Moskve do Pekinga i onda ti oni mogu dati dobre savete, gde sta i kako. Svi koji su bili na Olkhon ostrvu su odusevljeni.

Hrana. Mongolska hrana je kombinacija mesta i testa i nije preterano ukusna ali zasiti. Najpoznatije jelo je Huushuur (sa dva u). To je przena govedina umotana u palacinku. Tu je i buuz. Bareno meso umotano u knedle od testa, slicno onome sto sam jeo u Pekingu. Tsuivan je pasta sa mesom i to smo tokom nase ture po Mongolji uglavnom jeli za dorucak, rucak a Boga mi i za veceru. Supe su ovde kao prava jela, sa dosta rezanaca i mesa.

Pice. Poznati su po slanom caju sa mlekom. Ne lici ni na sta. Airag je fermentisano konjsko mleko sa malo alkohola. Nisam probao. Od modernijih pica vodka je nezaobilazna. Imaju svoju Chingis vodku, koja je dosta sladunjava. Zanimljivo je da se ovde ne kaze Dzingis Kan nego Chingis Kan a jos je zanimljivije da se na engleskom kaze Gingis Kan. Inace sve je ovde na neki nacin sa njim povezano. Najpoznatije pivo je takodje Chingis Beer. Imaju razna domaca piva a i dosta uvoznih iz Azijskih zemalja tako da sam probao singapursko i korejansko pivo. Tiger singapursko pivo je ovde na ceni i jeste najbolje od svega sto sam probao, mada su u lokalna mongolska piva sasvim dobra. Probao sam i crno mongolsko koje je u stvari crveno i odlicno je.

Friday, June 5, 2009

Fotke

Fotke iz Mongolije se mogu videti ovde: http://picasaweb.google.com/predrag.spasojevic/Mongolija

4. jun Priruda, mnogo dobro

Danasnji dan je bio totalno fantastican, od pocetka pa do samog kraja, do trentuke pre nego sto sam konacno zaspao.
U svakoj jurti se nalazi pec i do sada smo dobijali drva za potpalu. Ovde kao kod pravih nomada, drva su deficitarna roba. Dobili smo par komada koje cuvaju veroatno samo za turiste, a ostatak je bio izmet neke od domacih zivotinja. U njihovim jurtama se izmet iskljucivo koristi. Na srecu bilo je toplo pa nije bilo potrebe da palimo govna :)

Krenuli smo na put ka Hustai nacionalnom parku oko 9 ujutro. Kako smo spavali u sred polja dobrih 2 sata smo se istim i vozili u potrazi za najblizim putem. Vozac se malo izgubio pa smo imali pravo off road iskustvo, gazili smo i reke. Rusko vozilo je cudo totalno. Mislim da se moze primetiti koliko sam odusevljen istim. Picili smo juce po uzbrdicama od 60 stepeni, istim takvim nizbricama, po reci... Ovo vozilo moze sve. Rus kad napravi to je cudo... Osim problemma na samom putu posle toga nije bil ni jednog jedinog problema za njim. Osecaj obilaska Mongolije u njemu je neverovatan.

I juce i danas smo isli po najmanje naseljenim predelima do sada, po najlosijim putevima... Putevi u stvari i nisu bili losi, bili su dosta ravni ali se tesko mogu nazvati putem. Dve uske trake, sirine malo deblje od guma na nasem vozilu, gde se dva motocikla jedva mogu mimoici. Od Cecerlega pa skoro do UlanBatora prati nas isti pejzaz, veliko nista, po koja jurta i stado ovaca, jakova ili krdo konja i to je to. Cak ni vozila na putu nema. Mozda smo za sve to vreme videli 4-5 kamiona i to je to. Pojavi se po neka kuca uz put u sred nicega, obicno je kafana ili prodavnica. Naleteli smo na lesinare, super sam fotke napravio sa njima. Ogladneli su pa su napali jednu nedavno preminulu ovcu :)

Meni je voznja kroz Mongoliju totalno strava iskustvo mada ostali saputnici bas i ne dele moje misljenje. Oni su vise za varijantu da se ne putuje toliko ali da se u jednom mestu ostane duze. I ja bih voleo da smo imali prilike da se duze zadrzimo na odredjenim lokacijama, ali to bi onda znacilo put od 9-10 dana, sto bi zaista bilo idealno. Na zalost kad se ovako putuje ne moze sve biti idealno. Samo dan pred put nisam imao nikoga ko hoce u mom pravcu, onda sam naleteo na nih cetvoro koji su bili za sestodnevno putovanje i naravno da sam im se prikljucio. Super je fora sto je skroz opusteno putovanje, nema zurbe, stanemo kad pozelimo, da nesto slikamo, da piskimo, da kakimo... Ovde se sve to mora obavljati u prirodi. Postoje improvizovani toaleti koji toliko smrde da su totalne neupotrebljivi. Nego, bato, lepo cucnes, natrtis se i lagano... :) Ionako je svuda okolo izmet od raznoraznih zivotinja pa se nekako uklopas u ambijent. Francuskinja je imala zescih problema posto se dosta stidela i htela je jelte da piski i kaki gde je niko ne vidi a kako je Mongolija ravna to zna da bude problem. Neko je pomenuo tusiranje? Zaboravi, to ovde nepostoji. 5 dana su vam vlazne maramice najbolji drugari i to je to. Voda je u Mongoliji vise nego dragocena tako da se ne trosi na nepotrebne stvari kao sto je tusiranje :)




Juce se razboleo jedan od Kanadjanina, sjebao je nesto stomak. Danas i drugi, a ni francuskinji nije bilo bas najbolje. Za razliku od Kanadjana koji su bili ko deca u fazonu “hocu kuci mami da me leci” Francuskinja se super drzala. Tako im i treba kad nemaju imuni sistem jer jedu tu plasticnu sterilizovanu, pasterizovanu i ko zna sta jos, hranu. Salim se malo, nije nimalo naivno kad se u sred Mongolije razbolis.
Zbog njih dvojice smo odlucili malo da promenimo plan. Hteli su nocas da stignu do UlanBatora, da skrate put za jedan dan, sto i nije neki problem postoje od UB udaljen od Hustai parka nekih 100 km. Dvoje francuza ni oni nisu bili sigurni da li zele da prenoce u Hustai parku pa je pao dogovor da odemo tamo, vidimo koliko kosta prenociste pa da na licu mesta odlucimo sta nam je raditi. Problem sa Hustai parkom je to sto je on vrlo zasticeno podrucje jer tu zive divlji konji i kao takvo je vrlo skupo. Prenociste sa klopom bi nas izaslo oko 50$. Primera radi, ranije nocenja i klopu smo placali 250 dinara. Aranzman je takav da se u hostelu plati trosak vozila, vozaca i vodica, a onda se porodicama kod kojih se spava placa tih 250 din za prenociste i klopu i usput gde god klopamo platimo. Obicno oko 100 dinara je rucak.
Uglavnom, stigli smo do Hustai parka, tu smo pregovarali nekih sat vremena jer vodicica, koja slabo govori engleski, nije bas znala da nam objasni koje sve opcije imamo. Na kraju smo sve uspesno razjasnili. Za 300 din po coveku dobijamo ulaz i specijalnog vodica koji nas vodi kroz park. Kroz park je dozvoljeno ici samo tacno odredjenim putem, zato je tu vodic da nas iskontrolise. I ako tim putem naidjete na divlje konje naisli ste, ako ne, dzaba ste krecili. Imali smo velike srece da smo dosli pred sumrak kada konji izlaze da se napoje i tada su najvece sanse da cete ih videti. Kanadjani su tu krenuli da kukuju, da je kasno, da ce pasti mrak dok stignemo do konja i da bolje da krenemo ka UB-u. Malte ne su nas i ubedili i onda je Gana, kralj, samo upalio masinu i krenuo ka konjima :). I zaista, naisli smo na krdo divljih konja, cak na vise krda. Kazu da ih u Hustai parku ima oko 220 i da broj stalno raste. Zive u 20ak krda. Osim ovde samo na jos 2 mesta u Mongoliji postoje divlji konji.



Nakon toga 100 km ka UB-u iliti nekih 2.5 sata voznje, stigli smo negde posle ponoci. Dakle ceo dan od 9 do ponoci u kolima i na putu. Kad smo ugledali UB, nekako sam se do jaja cudno osecao. Sa jedne strane kao kad ulazim u Beogradu, uvek ti je nekako drago kad ugledas svetlost grada, a sa druge strane postajes svestan da je put kroz Mongoliju zavrsen i da je to sad vec deo proslosti. Sve ono sto si zeleo i planirao i cemu si se nadao prethodnih meseci je zavrseno. Sa trece strane, neverovatno je cudan taj kontrast, 5 dana u totalnoj prirodi, van svake civilizacije, a onda od jednom i iznenada se nadjes u velikom gradu.

3. jun TV se mora gledati

Posle celodnevne voznje stigli smo do pravih nomada. Do sada smo bili kod mongolskih porodica ali koje su bile popricilno okrenute turistima. Oni su ziveli u kucama a u dvoristu su imali par jutri koje su iznajmljivali turistima. Bilo je i struje, toaleta.... Do mesta gde smo sad puta nema, nekih dobrih kilometar dva smo isli poljem, struje takodje nema. Danasnji domacini zive u jutri, imaju ogromno stado ovaca. Zaista prava nomadska porodica. Bas se radujem sto cemo iskusiti kako zive nomadi. Nisam mislio da cu imati prilike. Ono sto odlikuje savremenu mongoslku nomadsku porodicu jeste tv i satelitska antena. Svi nekako nadju nacin da obezbede kakvu takvu struju za televizor, kazu prozor u svet. Uglavnom su to solarne ploce preko koji preko dana valjda pune akumulatore i onda uvece imaju struju.



Put dovde je bio sjajan, do sada najneurbaniji. Rucali smo u nekoj “kafani”. U stvari cesto mongoli koji zive uz put stave natpis “kafana”. To nije nikakav kafana, oni prosto putnika namernika ugoste u svojoj kuci i spreme mu hranu koju mogu u tom trenutku. Ova nasa kafana je imala dneevnu sobu preuredjenu u kafanu i mini prodavnicu. Da nismo tu jeli pitanje je kad bi smo naleteli na novu kafanu. Verovatno tek u Cecerlegu u koji smo dosli satima kasnije. Neverovatno je da je u tim kafanicama klopa vrlo jeftina. Rucak je kostao 100 dinara, sto je od prilike 3 puta jeftinije nego u UlanBatoru. Iako su domacini mogli da kazu bilo koju cenu jer u blizini ne postoji nikakva druga kafana, oni to nisu uradili. Skontao sam da je ceo biznis koncept putovanja po Mongoliji vrlo mudro smisljen. Sada nemam bas vremena ni volje da ga detaljnije objasnjavam, ali mislim da cu to jednom uciniti. Odusevljen sam kako sve funkcionise. Na prvi pogled haoticno ali u stvari veoma profesionalno i organizovano.


Obisli smo i par znametinosti. Prvo smo naisli na “Drvo sa 100 grana”. Mongolima vrlo bitno drvo, dosta sujeverja je vezano sa njega. Vozac je kombijem obisao krug oko njega, kazu da se tu mora uraditi. Nakno toga smo svi obisli 3 kruga oko njega pesaka. Kao i sve sto ima neko religijsko znacnje drvo je bilo umotano u plave trake. U njemu zivi nekoliko poljskih miseva koji su se potpuno navikli na ljude i ne beze. Kazu da srecu donosi ako se onih nahrane, sto smo i ucinili. Imam par strava fotki, krupnih planova miseva koji klopaju keks.



Obisli smo i neku stenu koja se nalazi u sred ravnice. Nisu znali da nam objasne odakle tu ta stena. Na njoj su nekada bili praistorijski crtezi. Sad ih vise nema, zamenili su ih grafiti tipa “Sergej 1987”

Prosli smo ponovo kroz meni omiljeni Cecerleg. Nazalost plan puta je takav da se u njemu nismo zadrzavali tako da nisam imao prilike da obidjem operu. Porodica naseg vozaca Gane zivi tu pa smo svratili da ih on obidje. Vrlo je bio srecan, kao malo dete. Retko ima prilke da ih vidi. Kad smo odlazili cak nas je i pitao da li mozemo da prespavamo tu. Bili smo surovi i odbili smo predlog ;) Gana je super lik, vodi racuna o nama kao da nam je tata. Velika je dobricina, uvek nasmejan, veoma krupan pa deluje kao neki dobri meda :)

Cetvrti je dan i vec sam polako poceo da pamtim imena. Vozac je Gana. Vodicica je Tuksi. Francuz je Ben, Francuskinja je za sada nepoznatog imena kao i jedan od Kanadjanina, drugi je Giom ali nisam ustanovio tacno koji je od njih dvojice Gijom. Valjda cu popamtiti imena do krjaa puta ;)

Tuksi je vrlo zanimljiv lik. Odrasla je u nomadskoj porodici pa se preselila u UlanBator. Mozete li zamisliti taj kontrast? Poprilicno je kao amazonka, zena na sve spremna, kadar i stici i utaci. Uvece dok smo svi u jaknama, ja obicno i sa dve :), ona je u majci. Jase kao da je rodjena na konju, sto i nije tako nemoguce. Ako nije bas rodjena, zaceta je sigurno. Gde god se treba popeti, preskociti nesto, ona to vrlo lako uradi. Juce smo se peli na taj vulkan i bilo je poprilicno naporno, ali ne i za nju. Sa druge strane je dosta urban lik, modeno obucena, slusa Celin Dion, zavrsava faks, uci engleski... Ovo joj je prvi put da radi kao vodic pa se svi trudimo da joj olaksamo i da joj pomognemo oko engleskog.


2. jun Vulkan

Nakon nocasnje frankofonije jutros smo ispratili ekipu iz jurte do nas, a mi krenuli konjima do obliznjeg vulkana. Zaista postoji u blizini pravi pravcati vulkan. Na putu do njega je veliko polje, za vulkanskim kamenjem i tu smo obisli par pecina. U jednoj smo naleteli na zaledjeno jezero. Sredina je zaledjena pa smo pomocu kamenja morali da improvizujemo put do leda. Od cele ekipe samo smo se vodicica i ja usudili da predjemo do leda. U povratku sam, jelte, malo upao u jezero ali nije strasno.

Na jednoj od pauiza moj konj je pobegao pa ga je Mongol, vodic sa danjasnji put, jurio kao u kaubojskim filmovima, sa sve lasom. Trajalo je ali je na kraju nas Mongol pobedio.

Konjima smo stigli do podnozja vulkana, odatle smo se pesaka popeli do vrha. Postajem pravi planinar, nema sale ;). Pokusali smo cak i da udjemo u krater ali smo stigli samo do pola i shvatili da to nije bas najpametnija odluka.




Zanimljivo je kako Mongoli praktikuju religiju. Praviti hramove po Mongoliji je prosto nefunkcionalno., kad ljudi zive tako rastrkano i kad se non stop sele. Zato naprame gomilu kamenja obicno na nekom uzvisenom mestu. U nju zabodu stap i zakace za njega trake, najcesce plave. To su im mesta za molitvu i zove se “ovo” ili “ova”. Mongoli imaju gomilu razlicitih slova o, tako da ovo izgovaraju nesto izmedju o i a. Plave trake cesto kace i na druga mesta, mi u jurti imamo jednu, u Karakorumu su je za penis zakacili :)

Posle nekih 6 sati od kojih su vecina provedena na konjima, vratili smo se u jurte. Dupe mi je bio kao u majmuna, crveno i oteklo :) Uopste nije naivno jahati toliko dugo, non stop ti dupe ide gore dole a sedla nisu bas najudobnija.

Predvece sam picio basket sa Mongolima. Sva deca naseg domacina su igrala, i decaci i devojcice. Ne mogu da vam opisem u kojoj su oni euforiji bili dok su igrali basket. To je za njih jednostavno neopisivo uzivanje. Nema ovde mnogo nacina da se zabavis i bilo kakva igra stvara veliku radost.

1. jun Zabraniti francuski

Kolika je sansa u sred Mongolije naici na 10 ljudi kojima je francuski maternji i samo na jednog kome je engleski maternji? Minimalna ali se dogodila. U mojoj grupi je dvoje Kanadjanina sa Kvebeca, koji jelte pricaju francuski od rodjenja i dvoje francuza. U jurti do nas je jedno 2 belgijanca, 2 svajcarca i nekoliko francuza koji su svi sa francuskog govornog podrucja, i jedan jedini australijanac sa kojim sam mogao da pricam. Uzasavajuce.

No, dan je poceo u jurti u Karakorumu. Stara Mongolska prestonica od koje nije ostalo nista, i slovima nista. Napravljen je manastir Erdene Zuu na mestu tog grada i od kamenja koja su ostala od srusenog Karakoruma. Plan za danas je bio da obidjemo manastir i krenemo na Belom jezeru. Manastir ko manastir, zanimljiv je, dosta veliki, iz neke 1600 i neke. Nekoliko hramova u njemu. Komunisti su ga skoro celog unisitili kao i vecinu budistickih hramova u Mongoliji. Uzasavajuce, na srecu nasi komunisti nisu bili takvi.

Krenuli smo ka gradu Cecerlegu, koji je bio nasa stanica ka finalnoj destinaciji. Pejzaz do Cecerlega je bio identican jucerasnjem. Glupavo mi je da opisujem prirodu, izgledace kao sastav iz drugog osnovne “Probudio nas je cvrkut ptica, trava je bila zelena, nebo plavo, mi smo srecni i veseli”. Sve je to tacno ali glupavo zvuci. Imam gomilu fotki, na njima se vidi Mongolija kroz koju smo prolazili.

Za Cecerleg vodicica kaze da je jedan od najlepsih gradova u Mongoliji. Pitam se onda kakvi su ostali gradovi ako je ovaj lep. Prestonica velike pokrajine sa nekih 50 000 stanovnika kako kaze vodicica, ja mu ne bih dao ni 10 000. Mislim da na wikipediji pise da ima oko 20 000, sto je realna cifra. Nema zgrada, samo su male kuce ogradjene drvenom ogradom, sto bi smo mi rekli tarabom. Dosta prasnjav grad. To me je iznenadilo u celoj Mongoliji. Zemlja je veoma peskovita, trava nije tako gusta koliko sam mislio ali je ima dovoljna da pejzazi budu totalno zeleni. Klopali smo u nekom zapadnjackom restoranu sto me je totalno razocaralo

Nakon Cecerlega krece potpuno drugaciji pejzaz. Brda i planine. Tu sam video i prvo drvo u Mongoliji, cak ima i suma, Put je mnogo losiji. Do Cecerlega smo imali nazovi asfalt, nadalje je “bumpy road”. U stvari dobrim delom ima asfaltni put ali se njime ne ide jer malo malo pa put nestane. Ne da asfalt nestane nego ceo put nestane. U smislu da ili je srusen most ili je prosto deo puta odvaljen. Put kojim smo isli je neverovatan a nas dzip ili kombi, sta li je vec, je jos neverovatniji. Ja mislim da to vozilo moze svuda. Kakav landcruser, kakav land rover, ovo cudo od vozila je totalni zakon. Put je u jednom trenutku vodio preko korita reke. Srecom reke nije bilo pa smo lako presli.



Ostatak ekipe izgleda da smara sto se mnogo vozimo. Danas smo bas mnogo presli u dzipu. Ja totalno uzivam, nekako mi je to Mongolija. Picis njome u ruskom dzipu, uzivas u pejzazima, stanes kad god naletis na nesto interesantno i slusas neku cool mjuzu. Totalno uzivanje. A naletali smo na svasta nesto zanimljivo. Na konje koji su odlucili da iskuliraju i utole zedj u lokalnoj reci i to dva puta, na stado ili krdo jak-ova, na kanjon u sred Mongolije. To je bila neverovatna scena. Stali smo na mostu. Sa leve strane reka u totalnoj ravnici, sa desne strane ista ta reka u kanjonu. Ispostavilo se da je to neki bitan kanjon. Stali smo na jos jednom mestu da uvatimo dobre fotke kanjona. Naleteli smo i na vulkansko kamenje. Francuzi su to skontali. Za mene je to bilo samo kamenje. Ispotavilo se da je u blizini Belog jezera zaista vulkan.

Na Belo jezero smo stigli tik pred sumrak. Deluje strava. Bilo je dosta hladno, jak vetar je duvao, smestili su nas u jurtu, mnogo lepsu od jucerasnje ali je ovo klasicni turisticki kamp sa 4 jurte. Upalili smo sporet u jurti i za ne poverovati , za 5 minuta je bilo 30 stepeni, totalno smo se skuvali. Jurta ima tako dobru izolazciju da je to neverovatno.

Ispostavilo se da je u jurti do nas preostala ekipica ljudi sa maternjim francuskim i jedan Australijanac. Naravno da smo se zapili svi zajedno. Kanadjane sam vec navukao na radzu, sada su je i Belgijanci zgotivili. Ekipica je mnogo pozitivnija od ove moje. Moji su nekako svi suvise strejt. Australijanac je inace snowboarder, totalno ludilo. Mozete li zamisliti snowbordera u Australji? Nekoliko dana ranije sam upoznao Australijanca koji nije video sneg 20 godina a evo ga ovaj vozi snowboard svake godine.

Sutra smo ceo dan ovde, setanje, jahanje konja, uzivanje u prirodi.....

31. maj Kroz Mongoliju

Krenuli smo ruskim dzipom na put ka Karakorumu. Ekipu cine nas 5 turista, dva Kanadjanina, dvoje francuza i ja, vozac i prevodilac. Angazovali smo i prevodioca, koji bi trebalo i da je vodic ali kako mu je ovo prvi put na ovoj turi nije bas od neke koristi. Placamo je 10$ dnevno ili ti 2$ po osobi sto je potpuno smesno.




Put je trajao nekih 7 sati i bilo je potpuno fantasticno. Prvo, voznja ruskim dzipom iz '63 je fantasticna pa gde god da ides. Drugo, cim smo napustili Ulan Bator poceli su predeli kao sa razglednica. Zelena brda, stada konja, ovaca, krava svuda okolo, jurte,.... Dzip kao da ne voli asfalt. U prva dva sata voznje po asfaltu smo dva puta stajali zbog problema sa kolima. Cim smo dosli na prasnjavi put on je poleteo. Vozac izgleda da i on ne voli asfalt, po njemu je vozio ko po jajima, cim smo dosli na neasfaltirani put dao je gas do daske. Leteli smo gore dole, non stop, naginjali se do tacke prevrtanja. Bilo je sjajno.

Na putu do Karakoruma stali smo na mestu koje se zove Mali Gobi. Bukvalno mini pustinja u sred zelenih polja. Ima sve karakteristike pustinje, sitan pesak, dine, ali je jako mala.

U Karakorum smo stiglo oko 7 uvece. Smesteni smo zaista kod lokalne porodice ali u jurti pripremljenoj za turiste. U dvoristu kuce imaju 3,4 jurte za turiste. Prosetali smo po okolnim brdima. Imaju ludi spomenik u obliku penisa koji je uperen ka brdima koja su pak u obliku vagine. Knjige kazu da je to upozorenje monasima da ne smeju sa zenama imati nikakve odnose. Meni to nekako deluje totalno suprotno. Danas zene tu dolaze ako hoce da zatrudne, tako da mi deluje da sam ja ipak u pravu :)





Uvece smo za 250 dinzi po coveku imali koncert tradicionalne mongolske muzike u nasoj jurti. Lokalni starac koji svira 4,5 instrumenata i peva na mongolski tradicionalni nacin. A to je pevanje iz grla i stomaka. Vrlo zanimljivo, snimio sam kamerom. Starac je izboranog lica koje govori “prosao sam sve u zivotu”. Na tom licu vise nema emocija, kao da je od kamena. Za ne poverovati je da odlicno govori engleski i ruski. Pricao je sa mnom malo na ruskom i iznenadjen samn koliko dobro razumem. Muzika je bila vrlo intersantna. Potpuno smo svi uzivali nekih sat vremena.