Thursday, February 4, 2010

Transport

Rezime transporta naseg dvomesecnog putesestvija


Avion: Beograd-Moskva-Bangkok
Voz:Bangkok-Surat Tani
Autobus plus camac: Surat Tani – Railay Beach

Sledeci deo je ludilo:
Camac plus automobil: Raliay Beach – Krabi
Avion: Krabi – Bangkok
Voz: Bangkok – Vientian (Laos)
(U cugu od juga Tajlanda do Laosa)

Avion: Vientian – Luang Nam Tha
Autobus Luang Nam Tha – Huai Xai
Camac ( 6 sati, mali camac) Huai Xai – Luang Pra Bang
Avion: Luang Pra Bang – Hanoi
Voz: Hanoi – Hue
Autobus Hue – Hoi An
Avion: Hoi An – Sajgon
Autobus: Sajgon – Pnom Pen
Autobus Pnom Pen – Siem Riep

I ovo je ludilo:
Autobus Siem Riep – Pnom Pen
(prenocili u pnom penu)
Avion: Pnom Pen – Bangkok
Avion: Bangkok – Surat Tani
Bus plus Feribot plus kombi Surat Tani – Koh Samui

Feribot plus Bus Koh Samui – Surat Tani – isto kao u odlasku
Avion: Surat Tani – Bangkok
Avion Bangkok – Moskva - Beograd

Fool moon party

Verovatno najcuvenija zurka na svetu. Jos od 80ih na pun mesec se na plazi ostrva Ko Pha Ngan organizuje zurka. Kazu da u spicu sezone bude 30 000 ljudi. Ostrvo je preko puta naseg i to je i bio jedan od razloga naseg dolaska. Na plazi svaki klub pusta svoju muziku tako da bina ima koliko hocete. Raj za one koji vole da se igraju vatrom, tu je preskakanje zapaljenog konopca, zongliranje sa zapaljenim stapom... Glavni hit je farbanje fluorescentnim bojama. Svi ali bukvalno svi su ofarbani. Mi smo se odlucili za manje ekstremnu varijantu pa smo uzeli fluorescentne, krajnje moderne naocare i svetlece djavolje rogove. U neko doba sam ipak morao da nacrtam gustera na nozi. Sta cu, navukli me mangupi. Ana se i pored sufisticiranih metoda ubedjivanja nije dala i ostala je neobelezena do kraja. Wc je odlicno resen. More. Nema guzve i ne smrdi. Sto se pica tice glavni hit su kofice. Za 500-600 dindzi dobijes 2.5dc zestine, neko gazirano pice, red bull i koficu. Svo pice pomesas u kofici i uzivas u miksu. Kad sve popijes mozes da se igras sa koficom u pesku jer za drugo nisi. Ja sam ostao na dobrom starom pivu, jos kad sam otkrio dragstore u blizini plaze sreci nikad kraja. Zurka ko zurka ali na super mestu. Ja volim ta narodna saborovanja kada se na jednom mestu okupi masa ljudi, jos kad je to mesto plaza na Tajlandu... E da, nema obezbedjenja ni policije. A nema ni incidenata. Videli smo jednu omanju carku i to je to. Kontam da sama pojava pandura priziva agresiju.

Nocna drama

Odlucili smo jedno predvece da motorcetom istrazimo ostrvo i popnemo se do najviseg vrha. Na tajlandu cim 1m izadjes van urbane sredine eto ti dzungle. Tako da put do vrha vodi nazovi putem kroz dzunglu. Mi smo krenuli malo pre sumraka, da vidimo zalazak sa vrha. Malo zalutali pa je zalazak odavno prosao a mi ni blizu vrha nismo bili. Drugim recima bili smo u sred dzungle u potpunom mraku neznajuci tacno gde se nalazimo. Ana, ja i motorce. A da, tu je i mala karta. Najmanja moguca, toliko mala da nicemu ne sluzi. Vozimo tako u ubedjenju da znamo kuda idemo kad odjednom raskrsnica na mestu gde ne bi trebalo da je bude. Eci peci pec i skrenusmo desno. Vozimo tako neko vreme. Nigde zive duse. Mrkli mrak. Put koji je ionako bio simbolican postaje gori i gori. Zemlja, opalo lisce i granje po putu. Put kojim se redje ide. Nije svejedno. Odjednom pojavljuje se zena. Naivno stajemo da je pitamo kuda da idemo. Ne razume nas. Dolazi i druga zena motorom. Ona nas razume. Objasnila nam je da put kojim smo posli nikuda ne vodi. Obrnuli smo motor i vratili se kuci.

Ovo je bila prica bazirana na istinitom dogadjaju koji glasi : skrenuli sa glavnog puta i isli dzunglom 10ak minuta. Naisli na zenu ispred neke kafane. Dosla i druga. Vratili se kuci po savetu druge zene.

Nekoliko dana kasnije citamo da se dvoje Ukrajinskih turista izgubilo na slican nacin. Jedva ih nadjose. Doduse oni su ostavili motore i krenuli da setaju dzunglom kad ih je uhvatio mrak.

Koh Samui

Negde sam procitao "ako ste generalni direktor neke od 500 najbogatijih kompanija letovacete na koh samui-ju". Najbolje od najboljeg. Ostrvo kao uostalom i celo tajlandsko primorje su otkrili backpackeri. Vremenom, ko u Crnoj Gori, poceli su nicati petozvezdasti hoteli i , jos uvek bez dobrog prevoda, 'resort'-i. Ako hocete vilu na obali mora sa privatnim bazenom i batlerom ovo je mesto za vas. Ipak je ostalo delova ostrva koji su i dalje backpackerski i atmosfera u glavnom nije fenserajska. Vise je u fazonu mladi smo ludi smo. Izgleda da su fensici izolovani u svoje rezervate i nemesaju se sa obicnim smrtnicima.
Celo ostrvo je bukvalno okruzeno plazama i oko njih su nastajala mesta koja su dobijala imena po plazama. Sto lepsa plaza to su fensiji hoteli. Najpoznatije su Chaweng i Lamai. Mi smo se odlucili za Maenam. Ona je na severu ostrva, na 5km od Chaweng-a.
Maenam plazu vodici po pravilu ne pominju. Kazu, nije tako lepa. Ne lazu, ali treba imati u vidu referentni sistem. Na Tajlandu je i najruznija plaza verovatno lepsa od svih na kojima ste do sada bili.
Napravili smo dobitnu kombinaciju. Ultra povoljan i jos ultrije dobar smestaj na samoj plazi. Najbolji smestaj do sada. Imamo cak i bazen. Mesto je totalno mirno i cool. Na plazi nema zive duse. Totalno prija posle mesec i po jurcanja kada nam se dogadjalo da sastavimo 10ak dana uzastopnog spavanja u razlicitim krevetima.
Postoji reka koja se uliva na nasoj plazi u more. To je meni totalno neverovatno. Scena: stojite na uscu, ispred i iza vas plaza, levo more, desno reka i dzungla. Nevidjeno. Reka ima dosta kanala od kojih jedan prolazi kroz nas resort i zavrsava se na plazi 3m od mora. Opet, nevidjeno. Bukvalno 3m odvaja kanal i more. Kako se voda bas tu zaustavila ko bi ga znao.
Morali smo overiti Chaweng plazu, da vidimo sta je tu tako lepo. Iznajmili smo motorce i krenuli u istrazivanje. Samo mesto oko plaze je pravi grad, saobracaj koji ide glavnom ulicom, gomila restorana, barova klubova. Kazu da je nocni zivot vrlo dinamican. Plaza je zaista strava, dugacka i siroka sa sitnim brasnjavim peskom, ali to nije glavni hit. More je sa talasima, onim pravim okeanskim koji nastaju 50ak metara od obale i onda dugo putuju. Mislim da smo uboli jackpot. Smestaj na cool lokaciji a kupanje na najboljoj plazi.

Na ostrvu postoji gomila turistickih atrakcija sto prirodnih sto vestackih. Vodopadi, vidikovci, jahanje slonova, farma krokodila i zmija, akvarijum... Kakva god da si sorta turista nacices nesto za sebe.

Wednesday, January 27, 2010

Angkor Wat (Siem Riep)

Siep Riep je mestasce na par kilometara od Angkor Wata, baza za sve posetioce. Angkor Wat je tamo negde u 11,12 veku bio omanji gradic od nekih milion ljudi, prestonica Kmerske imperije. Podsecanja radi, u to doba Srbi jos uvek nisu jeli viljuskom a London je bio selo u poredjenju sa Angkor-om. Od svega su ostale rusevine hramova, njih valjda uvek grade najkvalitetnije. Prostor je ogroman i ne moze se obici peske i ne moze se obici u jednom danu. Dva dana je optimum, ko ce tri dana uzastopno da gleda hramove. Angkor Wat je u stvari najveci i najocuvaniji hram. Ostali imaju svoja imena, a kako se ceo grad zvao to mi nije najjasnije.

Hramovi ko hramovi, glupo je opisivati ih , treba ih videti. Prvi dan smo kasno stigli u Siem Riep i imali smo samo par sati pre zalaska sunca kada je kraj radnog vremena. U Angkor Wat smo stigli skoro pred samo zatvaranje i taman kad smo stigli do centralnog i najviseg dela zatvorise ga, zlikovci. Srecom mito i korupcija rulez. Odmah nam je prisao isti covek koji nam je saopstio da je hram zatvoren da nam kaze da ce nam on “otvoriti” hram za malo baksisa. Tako i bi. I tako smo Ana i ja imali privatnu turu centralnim delom u kome inace ima milion turista.

Ana je majstor da slucajno ubode neverovatne stvari, po pravilu na mesta o kojima nista ne pise i gde nema ni jednog jedinog turiste. Citali smo da su Kmeri napravili dva ogromna vestacka jezera za snabdevanje grada vodom i videli na mapi da je jedno jos uvek zivo i zdravo. Pitali smo naseg vozaca tuk tuka sta tamo ima, kaze jezero gde idu Kambodzanci da se kupaju ali mu nije bas bilo najjasnije zasto mi hocemo tamo da idemo. Moram priznati da nije ni meni bilo ali bih debelo pogresio da nisam otisao. Ogromno jezero, lepo, malo Kambodzanaca koji se kupaju u automobilskim gumama. Pored obale su od bambusovih daska napravljene kao male platforme ali natkrivene gde se Kambodzanci izlezavaju. Ublizini fast food restorani na kmerski nacin. Pravo izletiste. Kako su ludi Kmeri uspeli jos u ono doba da naprave takvo jezero, to mi nije jasno.

Sam Siem Riep je u svim vodicima nekako u senci Angkora. Steknete utisak da je grad jedino bitan po tome sto je u blizini aerodroma. Nije tako. Vrlo simatican gradic, opet se oseca uticaj Francuza. Dobri su bre ti Francuzi, gde god dodju izgrade lepe zgrade, izgube rat i povuku se kuci. Mnogo restorana i kafica sa odlicnom klopom. Znacajno jeftiniji od Pnom Pen-a sto je totalno sok, posto Siem Riep zivi iskljucivo od turista. Covek se posle Vijetnama i cena tamo totalno navuce na taj standard tako da rucak za 300 dinara deluje kao totalno dranje :) Ovde smo ponovo klopali za 2-3$ i to odlicnu Kmersku hranu, koja se uzgred ni pocemu ne razlikuje od Vijetnamske a koja se pak pa ne razlikuje od Laoska koja je uzasno slicna Tajlandskoj. Drugim recima svi su ponosni na svoju nacionalnu kuhinju ali je svuda u sustini ista. Svako ima po koje bas svoje nacionalno jelo ali sve ostalo je isto. Tako je Tajland poznat po Pad Thai-ju i Tom Yam supi, Laos po lepljivom pirincu, Vijetnam po “pho” supama, Kmeri (narod koji zivi u Kambodzi iliti kako ja cesto kazem Kambodzanci) imaju nesto svoje ali jebem li ga kako se zove.

Ono sto se ovde trude svi da ti stave do znanja je to da su siromasni i da treba da im pomognes odnosno da im das neke pare. Sa jedne strane ima zaista dosta zrtava nagaznih mina. Medjutim oni nisu prosjaci, izgleda da postoji neka drzavana organizacija koja ih “uposljava”. Na ulazu u svaki hram postoji bend sacinjen od ljudi povredjenih minama. Mozes kupiti CD ili verovatno ostaviti neki novac. Naleteli smo i na jednog koji ima svoju tezgu u gradu, prodaje knjige. Kupili smo od njega kopiju Lonely Planet Thailand, izdanje avgust 2010 :). Ladno knjiga jos zvanicno nije izasla ali se zato nelegalna kopija moze kupiti u Kambodzi :). Takve stvari su mi pozitivne i vrlo podrzavam. Nasao se nacin da se pomogne tim ljudima, turistima se jasno daje do znanja kako su ti ljudi nastradali, i oni iz sazaljenja kupe nesto sto verovatno u suprotnom ne bi kupiili. Ali je to meni to ok, ljudi ne prose, rade nesto i zaradjuju.
Isto tako ce ti svaki tuk tuk vozac reci “uzmi tuk tuk, daj mi posao, treba mi posao”. Pa tako ispada da i tuk tuk uzimas iz sazaljenja. Nekako sve sto radis, kao da radis iz sazaljenja. Poredim ih sa Laosanima, koji su ipak dosta dosta siromasniji ali ne kukaju. Ne pokusavaju od turista da izvuku koji dinar na foru sazaljenja, imaju svoj ponos, rade svoj uobicajeni posao i pokusavaju njime da obezbede sebi bolju buducnost. Laosanin u prici nece ni pokusati da ti stavi do znanja da je siromasan i da tesko zivi. Sa Kambodzancima se to odmah oseti. Kao da jedva ceka da ga pitas “koliko ti mesecno zaradjujes”. pa da krene sa svojom pricom i da na racun toga pokusava svaki dinar dodatni da ti izvuce. To mi nekako nije ok. Platis tuk tuk vozaca za 3 dana, znacajno vise nego sto je to realna cena zbog njegove price a onda ti pokusa prodati kartu do Phnom Penha skuplje nego sto je u agenciji koju je upravo on preporucio. To mi nije ok iako ga razumem. Za njega je svaki dolar mnogo veliki. I pored toga bio nam je jako simpatican. Objasnio je kako nema svoj sajt i kako bi mu znacilo da ima jer bi onda imao vise posla. Obecali smo mu da cemo mu napraviti sajt.

Ono sto mi posebno nije ok ne koriscenje dece u ekonomske svrhe. Svuda su, i u hramovima i u gradu, klinici 7,8 godina koji pokusavaju bilo sta da ti prodaju za 1$. To je ruzno i grozno, deca verovatno ne idu u skolu a jos je verovatnije da novac ne ide njima, u najboljem slucaju ide njihovoj porodici. Kad ostare nece biti podobni za taj posao a i nece imati ni skolu. Tako da mi se cinilo kao najbolje resenje da se nista ne uzima od te dece. Da se ne podrzava takvo iskoriscavanje.
Sedeli smo u restoranu kad je usla devojka,strankinja, za coporom te dece. Dovela ih na koka kolu i rucak. Morao sam proveriti o cemu se radi. Kaze, mnogo je bolje tu decu nahraniti nego im dati taj 1$ za neku glupost. Ona je obican turista koji je pokupio tu decu i odvela na rucak. Nekako sam bas bio zezce ganut tim postupkom. U takvim situacijama covek mora da se oseca glupo sto sam toga nije setio. A klinci presrecni. Zamislite njihovu srecu da popiju limenku koka kole.
Vecina Kmera sa kojima smo pricali znali su jako dobro engleski. Obican vozac zna engleski dovoljno dobro da sa njim mozes malo procaskati. Nas tuk tukista nam je objasnio zasto je to tako. Kaze u Vijetnamu ako znas engleski radis u kancelariji, ko nece da uci radi kao vozac. U Kambodzi nema posla u kancelariji i da bi radio i kao vozac moras da se potrudis i da naucis engleski. Ovde je biti tuk tuk vozac prestizno zanimanje.

Kambodzu smo odradili za nedelju dana, tako da smo plan i program zavrsili ko Mrkonjic, pre roka.
Za kraj sledi relaksacija na moru na Tajlandu. Izbor je ovaj put pao na Koh Samui.

Friday, January 22, 2010

Vijetnam – rat ukratko

Vrlo malo sam znao o Vijetnamskom ratu, sada ono sto znam me totalno fascinira. Totalno neverovatno sta se dogadjalo u ovom regionu.

sredina 19 veka – dolaze Francuzi i Vijetnam postaje 9njihova kolonija. Vijetnamci su i dalje imali kralja i njegova prestonica je bila Hue ali on je bio podredjen Francuzima. Njihova prestonica je bila Hanoj a valjda u neko doba i Sajgon.
2 svetski rat – Francuzi su valjda otisli. Ho Shi Min je slicno kao Tito, valjda, sproveo i komunisticku revoluciju i oslobodilacku borbu. Bilo kako bilo, bili su na strani dobrih, isterali Japance i posle rata preuzeli vlast u Vijetnamu

1945-1954 Francuzi odlucili da povrate koloniju, dobili podrsku zapadnih zemalja i poceo je prvi Indokineski rat koji su Ameri u velikoj meri finansirali.
1954 Francuzi izgubili rat i odrzana je Zenevska konferencija gde su velike sile priznale pravo Vijetnamu na nezavisnost i samoopredeljenje i bla bla truc sve sto je navedeno u povelji Ujedinjenih nacija i dogovoreno je da se za 2 godine odrze parlamentarni izbori a da dotle Vijetnam bude podeljen na severni i juzni ali ne zvanicno cisto onako...

1956-1965 Izbore je trebalo da zakaze predsednik Juznog Vijetnama koga su Ameri postavili ali to uz odobravanje Amerike, nije uradjeno jer su skontali da ce da izgube. Juznjacu pocinju da hapse i ubijaju sve one koji imaju bilo kakve veze sa komunistima, narod krece da se organizuje uz podrsku Severnog Vijetnama i krece rat. Dakle rat je sve vreme bio u Juznom Vijetnamu dok je Severni bio miran. Razlog tome je sto u narodu vlast juznog vijetnama nije imala podrsku vec je velikom vecinom bila uz “Ujka Ho”-a. Juznovijetnamska vojska je '60 bila toliko slaba da je imala kontrolu samo na teritoriji na par metara od mesta gde se trenutno nalazi :)
1965-1975 Dolaze Ameri sa vojskom u Juzni Vijetnam, severni su samo bombardovali. Senat tako odobrio. 1968 (valjda je ta godina bila) se odigrao mozda i kljucni dogadjaj. Tet ofanziva na skoro sve gradove koju je sproveo Vijet Kong (komunisti). Niko u Americi nije verovao da su oni sposobni da organizuju tako veliki napad, jer su do tada skoro iskljucivo ratovali gerilski i izbegavali velike sukobe. Ofanzivu su na kraju izgubili ali je bilo gadno i izlgeda da su tada konacno Amerikanci(gradjani) shvatili da Vijet Kong nije za salu i da nije bas sve tako svetlo kao sto se mislilo.

1975 Odlaze Ameri, porazeni. Ako sam dobro procitao, izgubili su rat u kome ni jednu jedinu bitku nisu izgubili.

Da bi se kompletno shvatilo ludilo koje je ovde vladalo do skorai idiotizam “medjunarodne zajednice” moram da opisem i dogadjaje u Kambodzi.

1975 I odavde odlaze Ameri, koji nisu bili sa vojnim jedinicama prisutni ali su podrzavali “anti komuniste”. Nije mi jos uvek najjasnije ko je ovde bio na vlasti ali svakako nisu komunisti. Sve vreme su Ameri “tajno” bombardovali delove Kambodze gde su bili komunisti. Na vlast dolaze Crveni Kmeri na celu sa Pol Pot-om. Imali su koncept da svaki Kambodzanin mora da zaboravi sve sto je nekada bilo jer je to lose i da mora da prihvati novo komunisticko drustvo u kome gradjani nisu postojali nego samo seljaci koji su raadili na polju. Tako su za par dana ispraznili sve gradove i oterali ljude na selo na prinudni rad. Pisacu kasnije detaljnije, za ovo ovde je bitno da su za 3 godine pobili 1.5milion ljudi i da su do tada bili protivnici izmedju ostalog i Amerike. Njih su podrzavali Kinezi kao i Severni Vijetnam

1978. Kambodzu zauzima Vijetnam. Kambodzanci se kurcili, napadali pogranicne delove Vijetnama, proterali ili ubili sve Vijetnamce i sve koji su imali ikakve veze sa njim (dovoljno je bilo da se zna Vijetnamski jezik), pa Vijetnam popizdeo i zauzeo Kambodzu. U Kambodzi se to danas slavi kao oslobodjenje. Nije mi najjasnije ko je nakon toga vladao u Kambodzi, valjda je od tada pa do danas Kraljevina ali pitanje je koji kralj posto su i crveni kmeri surovali sa nekim kraljem. Ludilo. Crveni kmeri i ono sto je ostalo od njih su u selima severa i sve do pre neku godinu su postojali. Valjda su 1998,1999 definitivno unisteni.

1979 Ujedinjene nacije zvanicno podrzavaju Crvene Kmere i njih priznaju za vlast u Kambodzi i Crveni Kmeri dobijaju stolicu u skupstini UN. Ameri i Kinezi podrzavaju Crvene Kmere!! Ameri dakle podrzavaju Crvene Kmere koje su bombardovali do pre koju godinu i koji su najgori od najgori komunista. Jedini koji su zaista ukinuli privatnu svojinu pa cak i novac.
1989 Vijetnam se povlaci iz Kambodze kako bi mu ukinuli medjunarodne sankcije. Dakle Vijetnamci su povrh svega posle rata imali sankcije!!! Nisam 100% siguran za ovo, negde sam citao ali jeste da je pod pritiskom medjunarodne zajednice Vijetnam se povukao
1990 UN priznaju vlast u Kambodzi koja je bila na vlasti jos od 1978 kao zvanicnu i tek onda postaju medjunarodno priznati!!!
2006 Organizuju se prva sudjenja celnicima Crvenih Kmera. Do tada su svi ziveli na slobodi, jos uvek mnogi zive slobodno, neki su vec umrli prirodnom smrcu, kao npr Pol Pot, idejni vodja. Tek su tada stvoreni politicki uslovi i medjunarodna zajednica je dala zeleno svetlo za organizovanje tribunala i poslala svoje sudije.

Oprosticete mi ako sve godine nisu najtacnije navedene, pisem iz glave ali u sustini je redosled taj i dogadjaji su ti, a sad ako sam bas omasio za koju godinu neka mi se ne uzima za zlo.

Phnom Penh

Skupo. Do jaja skupo. Neverovatno skupo. 5$ porcija jela minimum. Posle Vijetnama ocekujes da kad dodjes u jos nerazvijeniju zemlju cene budu ako nista drugo u tom rangu. U Kambodzi sve je nekoliko puta skuplje. Shok. I dalje to zaista nije mnogo para ali je stvarno cudno da Kambodza bude skuplja od Vijetnama. Lako se covek navikne da jede za 100 dinara :)

Od svih gradova koje smo videli u poslednje vreme Phnom Pen je najblizi onome sto bi se kod nas smatralo gradom. Tu su normalne stambene zgrade, trotoari kojima se moze hodati, lokali koji imaju izlog, mnogo manje motora... Naravno ima i delova koji nisu takvi koji su isti kao u Vijetnamu.
Grad ima oko 1.5 miliona stanovnika tako da je nekako saglediv. Za par dana mozes da skapiras grad, pesaka i malo uz pomoc tuk-tuka mozes videti dosta toga. Kad si u visemilionskom gradu osudjen si na to da ceo dan provedes u jednom manjem delu grada u kome je sve manje vise slicno. U Pnom Penu dovoljno je da predjes 4,5 ulica i vec si u drugom delu. Postoji mnogo vise sansi da slucajno nabasas na nesto zanimljivo. Tako smo otkrili luksuznu cetvrt ala nase Dedinje sa zaista lepim vilama koje imaju cak i dvoriste. Malo ali dvoriste. U celom Vijetnamu taj koncept ne postoji.
Nabasali smo i na neki veliki trg gde Kambodzanci djuskaju. Kao da je tu nekoliko skola plesa na otvorenom. Naravno morao sam malo i ja djuskati sa njima. Ana se stidela.
Od turistickih atrakcija tu je ozloglaseni zatvor s21 koji je bio srednja skola pa je za vreme Pol Pota i Crvenih kmera pretvoren u zatvor koji je prezivelo samo 6,7 ljudi. Sacuvan je tacno onakav kakav je onda bio i poprilicno dobro mozes da zamislis kako je bilo. Jos cuvenija atrakcija su Polja smrti iliti mesto gde su ubijali nevaljale Kambodzance. Suvise smo imali dodira sa zlocinima i u Sajgonu i ovde pa smo polja preskocili.
Grad je poprilicno prljav. To je bas snazan utisak. Ima i prosjaka. To je jako zanimljivo, prvi prosjaci koje smo videli. Cak i u mnogo siromasnijem Laosu ih nije bilo. Iznenadjujuce ovde se mnogo bolje prica engleski, cak i obican vozac tuk tuk-a zna solidno. Mnogo pravilnije pricaju, razumljivije. Ostali juznoazijati imaju taj problem da izgovore samoglasnik na kraju reci, pa ajde ti provali kad ti vijetnamac kaze 'aj or no aj' da te u stvari pita 'ice or no ice'. Ili 'tenk ju veri maaaa'. Veoma su prijatni i ljubazni, cak i ne preterano napadni, mada su nas upozorili da je gore nego u Vijetnamu. NI priblizno, smaraju ali mnogo manje.ndon?

Odseli smo u blizini hrama oko koga majmuni zive slobodno pa je svakodnevna pojava da na ulici vidite majmuna koji se seta. Zakasnili smo par dana za proslavu 50og rodjendana jedinog slona u Pnom Penu. Domaca zivotinja. Gazdi sluzi valjda za rad u polju i prevoz.
Odlicno je osmisljen grad. Skoro sve ulice se seku po 90 stepeni, postoje ulice koje idu od istoka ka zapadu i od severa ka jugu i to je to. Snalazenje je vrlo lako pogotovu sto se ulice oznacavaju brojevima. Neke imaju i stare nazive ali obavezno i broj. Tako je ulica 214 ulica Josipa Broza Tita. Bili, videli, slikali se ispred znaka.
Izgledaju drugacije, tamniji su, oblik lica ima je razlicit. Sve u svemu dosta razlika u odnosu na sve sto smo do sada videli. Ja sam pozitivno iznenadjen, po onome sto sam cuo ocekivao sam mnogo gori grad u svakom smislu. Prijao mi je.
Ono sto je definitivno isto za sve zemlje u regionu je to da nema loseg automobila ni dobrog motora. Neverovatno. Ako je auto onda je velik i nov, po pravilu toyota. Ako je motor onda je mali najmanji, ima novih ali ima i jako starih.

Sajgon - grad sa 5 miliona motora

Da ,bas tako, 7+ miliona stanovnika i 5 milona motora. Kada se to zna, za nepoverovati je da je u saobracaju manji haos nego u Hanoju. Semafora ima vise i postuju se, sirene se skoro i necuju i dosta je jednosmernih ulica sto u mnogome cini saobracaj boljim. Uopste grad je dosta uredjeniji i moderniji ali nekako na nacin koji mi se ne dopada. Ne znam kako da objasnim, verovatno ce za 5-10 godina izgledati kao Bangkok gde postoji deo koji je ultra moderan ali kompletno i u svakom smislu, pa to izgleda ok ali ima i delove, vise komada, koji su dosta zaostali ali nekako su to odvojene celine, Ovde je sve to pomesano jos uvek, vidi se da ce biti uskoro odvojeno ali u ovoj fazi tranzicije mi nekako ne prija.
Mi smo bili smesteni u delu gde su samo hoteli, kafici i nocni klubovi. Vrlo aktivan nocni zivot, kao uostalom sto mi je i bio prvi utisak. Nismo nesto visili po klubovima ali vidi se da su kao svuda u svetu, ni pocemu ne zaostaje, dolaze poznati Djevi i slicno. To ovaj grad totalno odvaja od Hanoja.
Ono po cemu se Sajgon jos odvaja od Hanoja je to sto se ovde zesce oseca da je bio rat i da su Ameri izgubili. Posetili smo ratni muzej, posle koga smo bili u zescem soku. Vrlo eksplicitno, da ponovim, vrlo eksplicitno prikazana sva grozota rata i zlocini koje su cini Amerikance. Vrlo jednostran ali ne i neistinit prikaz rata. Vrlo mi je bilo drago sto je tako, posto im je to jedino mesto gde mogu da prikazu svoju stranu price i nema razloga da budu objektivni. Americku istinu mislim da ceo svet vrlo dobro zna. Odlicno je i osmisljen. Pocinje sa citatom iz americke Deklaracije o nezavisnosti o pravima ljudi na slobodu. I odmah posle toga grozne fotke rata. Sve vreme idu citati sto Amerikanaca koji su bili protiv rata, sto biografije Amerikanaca koji nikada nisu osudjeni za ono sto je dokazano da su cinili. Ceo muzej su ustvari fotografije rata. Najgrozniji deo je onaj posvecen posledicama bojnih otrova od kojih je najgori tzv “agent orange”. Deformisana deca, fetusi,.... Ono sto je i danas primetno u Vijetnamu jeste ogroman broj invalida, u svim gradovima koje smo obisli. Vecina ih je postalo ili rodjenjem usled hemijskih otrova kojima su izlozeni bili njihovi roditelji ili posle rata zbog zaostalih neekslodiranih mina i bombi.
Cak su i odredjeni americki vojnici postali zrtve narandzastog agenta. Tuzili Ameriku i dobili, njih 20 000 je dobilo odstetu 200 miliona dolara. Ironija, osteceni su oni koji su pravili i bacali hemiju iz vazdua a ko jebe one na koje je ona bacana. Sve to pose na zidovima muzeja. Fantasticno su izabrani tekstovi.
Takodje je cuven zlocin u Son My-ju, gde su Ameri pobili silne seljake, i zene i decu, pri tome apsolutno niko od njih nije imao nikakvo naoruzanje niti su imali ikakve veze sa ratom. Upali helikopoterima, iz njih iskocili pesadinci i izrokali celo selo. Jedan rukovodilaca operacije je Americki senator koji je tek skoro priznao da je ucestvovao u tome. Naravno nije ni optuzen a kamoli osudjen. Doduse bila je frka u Americi oko toga i osudjen je na dozivotun robiju jedan jedini covek, najnizi oficir. Takodje ovo pise na zidu.
Ispred muzeja je kopija zatvora, opet Americkog, na nekom ostrvu, cuven po tzv “Tigrovim kavezima”, kavez dugacak 1.80m, visok 80cm, sirok isto toliko u koji je stajalo 3-4 zatvorenika!.
Posle takvog muzeja, stvarno je osecaj neverovatno grozan. Jos kad cujes glupu Amerikanku sa komentarom “pa sto smo mi to radili, mora da je postojao neki razlog, ne moguce da smo to tek tako uradili” Pa zar je bitno da li je bilo razloga ili ne?

Sledeci dan sledi nam nastavak suocavanja sa ratom. Isli smo do Ku Chi Tunela ,60km izvan Sajgona.
Toliko sam impresioniran celom pricom oko tih tunela da upravo citam knjigu na tu temu. Vijet Kong (komunisti) su napravili oko 200km dugacku mrezu podzemnih tunela i prakticno sve vreme rata su se tu krili. Oko 16 000 ljudi je zivelo u tunelima. Neverovan mreza, sjajno uradjena, nikad pre i nikad posle nista slilcno nije uradjeno, i to sve uz pomoc samo obicnih asova. Tri nivoa postoje ispod zemlje, sve su imali ispod, i kuhinju i bolnicu i mini fabrike i vojne prostorije. Izlazi iz tunela su taman toliki da obican Vijetnamac moze da udje ali ne i krupni Ameri. Izlaza postoji na stotine ako ne i na hiljade, Skireni su naravno travom i liscem. Postoji odlican sistem za ventilaciju, on je izlazio na zemlju ispod onih brdasaca sto prave termiti tako da su totalno neprimetni i vrlo sitni. Iz kuhinje dim se sprovodio stotinama metara tako da je na povrsinu izlazio daleko od kuhinje. Prokopani su bunari za vodu tako da svi bojni otrovi koji su Ameri bacali nisu sluzili svrsi, imali su sve vreme cistu vodu za pice. Velik je taman toliko da jedan covek cuceci moze da prodje. U samim tunelima i oko njih gomila zamki. Znate onih iz filmova, covek zgazi i propadne u rupu i nabode se na naostene bambuse. Tuneli su bili toliko efikasni da su funkcionisali do kraja rata i Amerikanci nikada nisu uspeli da ih osvoje. Zamislite, na pljuc od Sajgona a ne mogu mu nista. Vrlo bitno mesto ca ceo rat u Vijetnamu. Odatle je planirano i sprovodjeno mnogo akcija. A ratovali su tako sto iskoce iz rupa ubiju koga ubiju i vracaju se nazad. Zamislite jadne Amere koji su u dzungli, puskaraju se sa Vijetnamcima i odjendom neprijatelj nestane. Nisu znali sta ih je snaslo. Cak su jednom, neznajuci, izgradili utvrdjenje direktno iznad tunela i lepo Vijetnamac iskoci iz tunela u sred noci pobije koliko moze Amera i nestane nazad u tunel. Ameri nisu znali sta ih je snaslo i kako se niodkuda pojavi mali zuti :). Pri tome su mali zuti imali na pocetku rata samo obicne puske, ne i automatske, Ameri svo moguce naoruzanje i logistiku i nista im nisu mogli. Vijetnamci u sve vreme izbegavali direktne borbe i prakticno ozbiljnih bitaka nikada nije ni bilo jer su Ameri u tome toliko dominantni. Prosto se mali zuti pojave niodkuda, pobiju po kog Amera i nazad u rupu.

Posetili smo i glavni hram Ciao Daism-a ( ona religija miks istocnjackih religija i katolicizma). Blesav kao i sama religija. U centru hrama, velika lopta sa jos vecim okom. Turisti prisustvuju samoj molitvi, to je naj normalnije dozovljeno, kao i slikanje tokom ceremonije. I tako stotine monaha sedi na podu toko molitve a oko njih, doduse na spratu, horde turista koji ih slikaju. A i sam hram je vrlo smesan, saren kao uskrsnje jaje.

Zanimljiva je cinjenica da u Vijetnamu nema McDonaldsa, Burger Kinga ili Starbucks-a ali ima KFC. Bog bi ga znao otkud bas da samo KFCu dozvole rad. Bice da je Kentaki bio protiv rata u Vijetnamu :)

Setajuci ulicama bilo kog grada vidite da skoro svaka ulica ima u nazivu Nguyen. To je bilo prezime najpoznatije dinastije ali opet da ima toliko bitnih predstavnika te dinastije nam je delovalo neverovatno. Ona smo progoogle-ali i saznali da se 40% Vijetnamca preziva tako. Nevidjeno ali nevidjeno.

Zavrsismo i sa trecom zemljom. Napravili smo plan do kraja puta. Shvatili smo da nam za Kambodzu ne treba vise od 6-7 dana, tako da se iznenada pojavilo jedno 7-8 dana viska koje smo odlucili da iskoristimo za more. Imali smo srece pa je cuvena Fool Moon Party 30 januara pa idemo tamo. Bicemo na Tajlandu na ostvru Koh Samui. Posle mora 3 dana Bangkoka i kuci.

Friday, January 15, 2010

Sajgon prvi utisci

Spicili smo avionom do Sajgona. Cena karte 4o dolara po osobi. Neverovatno. Dodje mi da se svaki dan vozim tamo i nazad avionom :) Let je bio dosta kasno, stigli smo oko ponoci. Kontra Hanoju, ovde je zivo kao u podne. Guzva u sobracaju, gomila ljudi na ulicama, klubovi, kafane, sve radi. Miks turista i lokalaca. Mladi Vijetnamci a pogotovu Vijetnamke se dosta slobodno oblace, sto je potpuno nemoguce videti na severu. Slicna arhitektura ali ne ista, na prvi pogled ruzniji grad od Hanoja ali nekako nas je atmosferom kupio na prvu loptu.

Hoi An - Gremo Slovenci

Nije nam u startu bio plan da idemo do Hoi An-a ali su nas ljudi koje smo upoznavali ubedili da tamo moramo da odemo. Par sati voznje od Hue-a. Jos mani grad ali cuven po starom gradu koji je star i odliccno ocuvan. Vrlo popularna turisticka destinacija. Stari grad jeste ocuvan ali nista specijalno. Simpatican i sarmantan ali preziveo bih i da ga nisam video. Pogotovu posle Luang Prabanga koji je nekako u slicnom fazon ali mnogo lepsi. Hoi An je bio trgovacki centar posto je more blizu. Pa su se tu nastanili kineski i japanski trgovci. Ima jos sacuvanih kuca iz tog doba kao i “assembly hole” odnosno kuce gde su se okupljali trgovci iz odredjenih krajeva kine.
U okolni Hoi An-a je Mi Son koji je mesto gde su kraljevi Cham kraljevstva gradili hramove. Bilo je 78 kraljeva i 70 hramova (ha, i ja zapamtio nesto), svi su bil do jaja sacuvani do rata sa Amerima a onda je sve skenjanjo. Vrlo malo toga je preostalo. Kazu i da ne mogu da rekonstruisu posto su gradjeni od cigli ali bez cementa i nemaju pojma kako su ih Chamovci napravili i kako to stoji uopste. Na lokalitetu postoje rupe od Americkih bombi. Kazu da je lokalitet ociscen od neeksplodiranih bombi ali da je preporucljivo ici unapred oznacenim stazama :) Cham kraljevsto je postojalo ako sam zapamtio dobro izmedju 4. i 13,14 veka. Jos uvek postoji Cham nacionalna manjina u Vijetnamu. Bili su i ostali Hinduisti.
Religije u Vijetnamu su inace ludilo. Postojii vrlo rasprostranjena ako ne i dominantna religija Tam Giao (ovo vec nisam zapamtio, prepisujem :) ). Ona je kombinacija Budizma, Taoizma i Konfucijanstva. Ali tu je i Cao Daism koji Tam Giao dodaje i katolicizam :). U toj religiji svecu su Jovanka Orleanka, Charli Chaplin.... Ima neverovatnih 3 miliona pristalica :)
Do Mi Son-a smo stigli motorcetom, iznajmljenih za neverovatnih 300din dnevno :) Turisticke turise uglavom idu pre podne, mi smo stigli kasnije, tako da je bilo poprilicno prazno i mirno.
Hoi An je inace mozda jos i poznatiji po neverovatnim krojacima. Za 1 dan sasiju odelo ili haljinu, i to kazu vrlo kvalitetnu i to po smesnim cenama. Odelo od 60 dolara pa navise, zavisno od materijala. Krojackih radnji je bukvalno svuda. Nismo mogli odoleti tako da sam ja dobio odelo plus 2 kravate, ne znam koji ce mi ali kako propustiti priliku da se kupi svilena kravata za 5$. Ana je sasila haljinu, vijetnamsku tradicionalnu. Mnogo je dobra :) Kako cu odelo dovuci do Beograda, nemam pojma. Ideja je bila da saljemo postom ali smo odustali.

Poslednje vece Ana je nesto bila umorna i otisla do hotela, ja otisao u neki lokalni nazovi restoran na klopu. Na otvorenom niz dugackih stolova za po 20ak ljudi. Ispred svakog stola improvizovana tezga gde se sprema hrana. Svaki sto je posebna firna :) Smeknuo sam mesto vec ranije i odlucio da iskusam srecu. Nalecem za jednim stolom na njih 10ak koji se nesto deru, na sred stola vatra. Zapalili u plasticnoj posudi stapice i dolivaju alkohol na vatru. Prepoznam jezik. Slovenci i to ludi slovenci. Odmah smo se tu zavoleli. Pokupili smo i Anu i vece je zavrseno u neko doba u nekoj drugoj kafani uz pesmu “Za Beograd s' firmom Krstic”. Doduse u neko doba je ovde malo posle ponoci posto sve radi do 10, 11. Gazdarica je zbog nas drzala kafanu do “gluvog” dobra. Da ne pominjem njihovo odusevljenje kada sam doneo rakiju koju nosim sve vreme sa sobom. Tacnije nosio sam sa sobom. Nema vise. Otislo :). Super su ekipa a pri tome mnogo ne vole Hrvate ali na nacin da se sprdaju sa tim, ne da sad nesto smaraju na politickoj osnovi.
Cuo sam par strava fori.
“Plazma TV – 1000evra. Gajba piva 10evra. Hrvat koji gleda Slovence na svetskom prvenstvu a ne gleda Hrvate – neprocen jivo” . Vic je odmah prosiren i na “Slovence i Srbe” :)
Ili koja je najsrecnija zemlja u Evropi? Italija, ima jadransko more, nema Hrvate za sude.
Koja je najesrecnija? Bosna, ima muslimane a nema naftu :)
Jebiga, ja sam morao malo da spustim njihov nacionalni ponos podsecanjem na ishod polufunala prvenstva Evrope u basketu :)

Primetio sam da se u svakom gradu u Vijetnaamu pije lokalno pivo. U Hanoju Hanojsko u Hue Hueosko u HoiAn-u francusko ali proizvedeno lokalno:). To me podestilo da dobra stara vremena kada si u Srbiji imao bezbroj pivara i kada se u Valjevu pilo Valjevsko, u Jagodini Jagodisko a u Beceju Porter. Sada, postoji 6 vrsta piva i svuda se ista piju. Ovde taj fazon jos nije zaziveo tako veliki plus za Vijetnam.

Utisak koji nas drzi je totalno neopterecen odnos Vijetnamaca prema ratu. Ocekivali smo zescu propagandu protiv Amera i mrznju prema njima na svakom koraku. Nista od toga a ne samo da su ratovali do 1975 nego su im Ameri zaveli medunarodne ekonomske sankcije koje su trajale negde do 1990 od prilike. Ne mogu reci da smo ppricali sa mnogo lokalaca na tu temu ali sama cinjenica da se u vazduhu prosto ne oseca nista na tu temu, da oni koji to pominju pomenu onako, bez strasti emocija, imali smo rat, jebiga, sad je mir i idemo dalje, taj fazon. To mi je neverovatno pozitivan utisak o Vijetnamcima koji su i bez toga veoma simpaticni.

Hue

Spakovali smo se u nocni voz i spicili do Hue-a. Mali grad u centralnom Vijetnamu gde je do pada bila kraljevska prestonica, a to je valjda do 1940 i neke. I ovde su komunisti iskoristili drugi svetski rat da dodju na vlast, ako se ne varam. Pri tome su kraljevi postojali i dok su bili kolonija, i imali ovde svoju prestonicu, dok su su Francuzi imali svoju i to je bio Hanoj a valjda u jednom periodu i Sajgon. Sada je kulturni centar Vijetnama, tako makar kazu. Nismo videli nesto mnogo od te kulture. Poznat je po grobnicama kraljeva kojih ima 10ak i koje se nalaze u okolini grada, kao i po citadeli koja je u samom gradu. Iznajmili smo motorce jedan dan i spicli do grobnica a popodne do Citadele, tako da smo u danu videli sve sto treba :) Ovde sam se vec usudio da sednem na motoru. U Hanoju bi to bio sudar posle 5m. Ovde ima motora ali neuporedivo manje. Grobnice su mnogo vise od toga, ogromni parkovi koji su kraljevima sluzili i kao letnjikovci za zivota. Odlicno ocuvani. Obisli smo dve najbitnije. Super je bilo, voznja po strava predelima, malo gubljenja... Citadela je ogrono utvrdjenje u kome su kraljevi ziveli, i ona je za divno cudo solidno ocuvana. Kazem za divno cudo jer je u centralnom Vijetnamu bilo najzescih sukoba. Malo severnije od Hue je bila takozvana demilitarizovana zona koja je razdvajala severni i juzni Vijetnam. Medjutim tu je bas bilo najzescih rokanja. Ima tura koja vodi do DMZ-a ali kazu da tamo nista nije ostalo, od utvrdjenja iz rata sa Amerima tako da nismo isli tamo.

Hanoj – Motori, motori, mootooori

Cim smo sleteli u Hanoj, skapirali smo koja je ovde ludnica. Kolicina motora na ulicama je potpuno neverovatna. U svakom trenutku, u svakom kraju sa svih strana su horde motora. Saobracajni propisi postoje , sto bi ridjokosa Italijanka Evelin rekla, ali samo kao preporuka sta bi trebalo raditi ali nikako obaveza. Doduse ona je to rekla za Italiju. Mada postoje razlike. U starom gradu semafori prakticno ne postoje i tu je totalni haos. U ostatku grada semafora ima tu i tamo i oni se postoju. Ostali znaci, ukljucujuci i oznake za smer kojim se treba ici se igorisu, onako, pod obavezno. I skapirao sam da je glavna fora motociklista da ne stanu, Jednom kad krenes nema stajanja. Kad naletis na guzvu na raskrisnici, a to je uvek, pada zesce provlacenje ali bez stajanja. To znaci da kad si pesak i hoces da predjes raskrsinicu moras ocima da pokrivas 360 stepeni kako znas i umes. Pri tome retrovizor je vise za namestanje sminke, u ovakvom haosu apsolutno nicem drugom ni ne sluzi, tako da je sirena neminovnost za opstanak na motoru. Haosu od motora dodajte konstante sirene i skapiracete kako to izgleda. Kacige za divno cudo svi nose. Toliko motora ostavlja zesci utisak uzurbanosti. Kao da je svima cilj samo da idu a ne i da stignu. Ono, probudis se ujutro, sednes na motor i vozis do uvece. Takav utisak imas. Kao da niko ne ide od tacke A do tacke B, nego vozi se da bi se vozio i da bi pravio guzvu.
A sta sve moze da stane na motor, to je posebna prica. Zakljucili smo da na motor moze da stane neogranicena kolicina ljudi i robe. To je definicija. aksiom. U praksi potvrdjeno da na motor staje:
cela porodica, rodtelji sa dvoje dece
dvadest prasica, istini za volju omanjih, 10kg zive vage. Tacna cifra, brojao sam
trideset kutija
800 zamki za ribe

Pri tome kad kazem motor mislim na mali motor tipa Vespa i slicno. Niko ovde ne vozi nista bolje od toga. Za kutije skapirali smo princim. Do dve kutije, nema potrebe za vezivanje, samo se stave iza vozaca. 3-4, siva zona, moze se vezati, ne mora. 5 – 15 vezivanje obavezno. Preko 15, e tu vec mora da se pravi posebna konstrukcija koja je natakne na motor.
Ovo sa 800 zamki za ribe je cuvena prica o nekom trgovcu koji je prodavao iste i toliko ih je stavljao na bicikl. U etnoloskom muzeju se nalazi i bicikl i zamke.
Prelazak ulice smo usavrsili.
1.Prelazi se gde ti to odlucis. pesacki prelaz ili semafor nisu bitni jer to ne pravi nikakvu razliku.
2.Kad ide automobil, pustas ga
3.Kad nema automobila prelazis ulicu. Dakle sve jedno koliko motora ide, ulica se prelazi. Jer motori uvek idu i potpuno je besmisleno cekati povoljnu situaciju.
4.Prelaz je kao u froggeru (seca li se neko te igrice?) kroz lavirint od motora. Niko naravno nema ni najmanju nameru da stane i propusti te, ideja je da te zaobidju. I to uspevaju, vesti su. Tako da nismo imali problematicnih situacija.

Za divno cudo nema mnogo sudara, svega 2-3 smo videli za 4 dana koliko smo proveli u Hanoju.

To su motori. Idemo na zgrade. 'bem ih u zgrade, ko u Amsterdamu, uske a dugacke. Siroke svega nekoliko metara, visoke, od jednog pa do recimo 4-5 spratova, ne vise, makar u starom delu grada je tako. Dugacke koliko se to moze. 30-40 metara. I ponovo k'o u Amsterdamu jedna do druge bez imalo prostora izmedju. Tako da se u hotelima pod normalnom sobom podrazumeva soba bez prozora a pod luksuznom soba sa prozorom. Inace te sobe bez prozora nas prate vec neko vreme. Od Vientiana. Tamo smo prvo naleteli na takve sobe. Ana je sokirana. Za razliku od Amsterdama gde su pravili strme stepenice kako ne bi gubili mnogo prostora na stepeniste, ovde su normalne tako da gomila prostora otpadne na stepenice. Kako su zgrade izduzene takva nam je bila i soba. Siroka taman da stane jedan krevet i malo prostora pored njega :)

Zgrade, zavrseno. Prodavnice. Tu je opet totalni haos. Svaka zgrada u prizemlju ima lokal koji se po pravilu preko dana prosiri i na trotoar plus je tu gomla improvizovanih tezgi plus gomila parkiranih motora, tako da je i na trotoarima totalni haos. Ovo pricam o starom gradu mada je i u ostatku koji smo videli slicna situacija. Dosta ima tzv Vijetnamskog fast fooda, odnosno ili mala radnja ili je improvizovana tezga na tockovima postavljena na trotoar i tu se sprema hrana. Oko nje postavljene male plasticne stolice i Vijetnamci koji klopaju. Kazu da se tako hrane zaposleni i djaci. Hrana koja se sprema na takvim mestima se zove jednostavno Po. To je supa sa povrcem, travama i mesom. Bili smo i u kafaani koja postoji vise od 100godina i sve vreme sluzi samo jedno jelo – slicno onome na laosu, rostilj na stolu gde sam spremas supu i peces meso. Ali bili smo i u fensi Vijetnamskom restoranu. Mnogo lep i odlicna hrana. Sedi se na podu, niski stolovi i neverovatan izbor hrane. Od skakavaca, preko zaba pa do golubova :). Zipa jelo : Hrskavi skakavci u slatko kiselom sosu :) Bilo je i normalne hrane. Probao sam i zabu, morao sam. Popizdeo sam, dobio sam zabu sitno seckanu ali sa kostima. Em izgubis zivce dok deo zabljeg bataka ocistis od kostiju em ne dobijes nista od mesa. Pri tome izgleda da je bila neka neuhranjena zaba. Meso ko meso, nista specijalno.

U starom gradu ulice nose imena po zanatima koji su postojali u ulicama. Jos uvek se oseca trag toga. Zaista u odredjenim ulicama dominiraju odredjeni zanati. Ono sto je lepo je to sto to nije samo zanimacija za turiste, bas suprotno, to su prave zanatlije koji proizvode za prave Vijetnamce. To je lepo ovde sto vidite grad koji zivi ali ne samo za turiste. I neobicno je to sto su opstali svi ti zanati. Mi smo bili u ulici srebra. Srebra vise nema, ima zlatara. Ima i morbidnih ulica, npr ulica u kojoj se prodaju nadgrobni spomenici, ko u Maratoncima izgledaju. Zbog svog tog haosa na trotoarima uglavnomm je jedino moguce kolovozom pesaciti a onda motori lete svuda oko vas. Tako da je svaki korak nova avantura. Dosta zena koje nose “robu” setaju ulicama i prodaju u hodu. Na dasku od bambusa na svaki kraj okace po korpu , dasku prebace preko ramena, na glavu stave onaj tradicionalni vijetnamski sesir od cega drugog do bambusa u obliku kupe (aha, kupa, V=?,P=? ajd da vidim ko zna da izracuna :) ). To koriste ne samo za robu koju prodaju, cesto tako prenose i druge stvari. Kao kod motora, neverovatno je sta mogu da stave u te poprilicno pljosnate korpe i da ponesu.

Francuzi osim arhitekture ostavili su i bagete, kroasane i najvaznije, kolace. Mmmm. Strava kolaci za 30-40 dinzi. Torte za 400 din :
Voz. Lutajuci gradom naleteli smo na prugu par puta ali nismo mogli da verujemo da tuda stvarno prolazi voz jer pruga bukvalno prolazi izmedju zgrada, potpuno nezasticena. Zamislite haos u saobracaju gde se ne postuje ni jedan propis i onda od jednom pruga. Garant ginu ko golubovi od voza. Zamislite da u Bulevaru umesto tramvaja ide voz. E to je bukvalno tako ovde, Plus sto ide i kroz tunel od zgrada, sa svake strane pruge na metar je zgrada. Ludilo potpuno, Ne bismo verovali da stvarno ide voz da ga nismo videli. I jebiga, sta ce, i on trubi ko lud da upozori da ide. Drugacije ni ne moze da bude.

Uglavnom smo dane provodili na nogama obilazeci sto sa ciljem sto bez cilja. Obisli par muzeja, Ho Si Minov mauzolej i palatu. Jadan, ceo zivot se borio za slobodu Vijetnama a umro pre kraja rata sa Amerima. U jednom muzeju nas je startovao profa koji je doveo djake u muzej. Kaze djaci bi voleli da sa nekim strancem popricaju na engleskom. Tako da smo Ana i ja pricali za celim odeljenjem. Klicni su bili totalno u ekstazi. Imamo i grupnu fotku.

Noc. Trenutak kada grad staje. Vec oko 10,11 vise nema nikoga na ulicama. Bukvalno nikoga. Ni saobracaja, ni prodavaca. Sve spava. Neverovatan ali neverovatan kontrast. Idete ulicom i ne verujete da ce tu ujutro biti totalni haos.

Pivo za kraj. Kako drugacije. Hanoj pivo je ovde najpopularnije. Da nisam probao Nisko pivo, Hanojsko bi bilo ozbiljan kandidat za najlosije pivo koje sam ikada probao. Ali zato imaju male radnje koje prodaju “sveze pivo”, toceno za 10 din mala krigla. Da, 10 din. Pivo je onako, lagano, vodeno, pitko ali nije lose. Slicno onome sto se toci u Kazini ali nije bas toliko vodeno. Toga ima po celom Vijetnamu. Strava. Ako sam dobro zapamtio mesta se zovu Bia Hoi. Sedi se naravno na ulici na malim plasticnim stolicama. U jedom takvom smo upoznali Amera koji je trajno na putu. Putuje i radi. Putuje na motoru, trenutno vozi neki Ruski iz 1969 ali sa novim Honda motorom, tako da je kombinacija totalno dobitna. Motor izgleda nestvarno.

Nije samo pivo jeftino, ovde je sve jefitno, jeftinije nego u Laosu. Samo su hoteli malo skuplji. U Laosu smo uspevali da nadjemo sobe i za 400 dinara. Doduse to je bila soba u kojoj ne biste bas zeleli da prespavate. U Hanoju je soba oko 20 dolara. Ali je zato sve ostalo znacajno jeftinije.

Saturday, January 9, 2010

Laos kraj

Na kraju, Laos je i vise nego ispunio ocekivanja. Sa jedne strane ljudi koji su totalno fini i nenametljivi pa Vas niko, apsolutno niko ne smara po ulicama da udjete u radnju, da kupite nesto i slicno tako da u potpunosti mozete da uzivate.

Priroda i sela na serveru, nevidjeno. Ljudi koji zive van svake civilizacije u plemenskim zajednicama.

Laos je jeftin ali ne toliko koliko bi ste ocekivali i ono sto je zanimljivo u celom Laosu su slicne cene. Glavno jelo u restoranu je od 100 do 300 dinara , sok od cedjenog voca 50-70 dinara, pivo veliko 80-100. Problem je u tome sto su u prodavnicama cene skoro iste kao u restoranima pa ne mozete kupiti pivo za 30 dinzi u prodavnici. Sendvic ili omlet je 100 -130 dinara, pa vas dorucak kosta skoro isto kao rucak. Opet ne postoji mogucnost da kupite hleb u prodavnici i napravite sami sendvic. Slatkisi, cipsi.... to deruuuu. 100 grama Ritter sport cokolade sam platio 300 dinara.

Malo ljudi zna da je u celom tom sranju 60ih u Vietnamu i Kambodzi, na Laos palo ubedljivo najvise bombi. U proseku na svakih 9 minuta je po jedan avion bacio kompletan tovar bombi. I tako 9 godina. Zasto? Zato sto je delom Laosa isla takozvana Ho Si Minova staza kojom su se sa severa slali resursi na jug Viejtnama. Pisacu i o tome, to je potpuno ludilo vise od 5,6 hiljada kilometera kroz dzunglu su ljudi na ledjima nosili hranu i sve ostalo sto je bilo potrebno.
Ali to nije sve, u Laos je bio takozvani “Tajni rat” odnosno rat koji Amerika zvanicno nije vodila. Ubacila je CIA ljude da loze Laosane protiv komunista sto su delimicno i uspeli pa su i ovde poceli da se rokaju komunisti i antikomunisti. Rezultat svega je bila opstenarodna podrska komunistima.
Ajde za Vijetnam delimicno, ali vrlo delimicno, mogu da razumem da su se tamo mogli braniti neki Americki interesi, ali koji su se jebeni interesi stitili u Laosu u jednoj od najsiromasnijih zemalja? Potpuno ludilo.
Glavni baja CIA u Laosu je bo neki Tony Poe, koji je poznat po skupljanju usiju komunista??? Poe je umro 2003 na slobodi.

Luang Prabang

Za dorucak kroasani u finoj pekari, posle toga razgledanje radnji, u svakoj primaju kreditne kartice, a izmedju ostaslog mozete kupiti crno bele fotografije Laosa za 60ak eura, rucak u restoranu gde je sve po bontonu, pa popodne mozete da sednete da odmorite u vinskom baru i uzivate uz odlicna vina iz svih krajeva sveta. Zvuci kao Laos? Neeeeee. Laos je kada u dnevnoj sobi otvorite kafic ili prodavnicu ili oba. Skoro svaka radnja je takva, u cosku dnevna soba ostatak je kafic, pa dok vi pijete pivo, majka doji dete i slicno.

Gradic je zaista prelep i fin, miran. Sve odise francuskim uticajem i zaista deluje nestvarno da takvo mesto postoji u Laosu, ali to nije Laos. Kad prethodnom opisu dodate i horde turista dobijate punu sliku o mestu. Ne mogu da kazem da mi nije bilo prijatno ali nisam zbog toga dosao u Laos. Ovo je francuska na azijski nacin i to vrlo turisticki deo francuske. Na ulici u centru prakticno sve su turisti. Grad je u potpunosti posvecen turizmu i turistima a takvi gradovi mi nekako nisu simpaticni. Ne moram da idem u ovu vukojebinu da bih bio u klasicnom turistickom mestu.

E da, put od Huaj Ksai-ja dovde je bila potpuna ludnica. Taman posle Gibona kad smo pomislili da smo najludje preziveli dolazi put “brzim camcem”. Alternativa su bili “spori camac” koji putuje 2 dana ili autobus koji po redu voznje putuje 12 sati. Brzi je stvarno brz, spici ceo put za 6 sati. Kad vam neko kaze “brzi camac” odmah pomislite na gliser, al ok, u Laosu ste ne moze biti gliser ali ne ocekujete drveni camac duzine maksimalno 5-6 metara, sirine taman toliko do dvoje sednu jedan do drugog dupe uz dupe. Sedi se na dasci koja je na podu, noge su vam pribijene uz dupe, kolena u zubima. Nas sestoro plus vozac plus sve nasae stvari smo stali na camac. Jedino pozitivno jeste bila brzina, stvarno je stigao za 6 sati sa sve pauzom za rucak. Ide kao lud, motor ima od omanjeg kamiona, garant.

Luang Prabang je bio nekada prestonica Laosa i jos uvek mi nije dovoljno jasno kad i kako je prebacen u Vientian. Obisli smo kraljevu palatu koja odlicno pokazuje koliko je Laos oduvek bio siromasan. Vrlo vrlo skromna palata i jadan kralj nije imao za auto, imao je samo automobile koje su mu Amerikanci poklonili.

Grad je poznat i kao vrlo bitan budisticki centar. Kolicina hramova po glavi stanovnika je veca nego u Vatikanu :) Imaju bizaran obicaj hranjenja monaha. Svako jutro kolone monaha idu centrom grada a stanovnici i turisti ih hrane. To je mnogo rano pa ih mi nismo hranili.

Kupio sam feeenomenala telefon. Marke sa prednje strane Samsong, sa zadnje AnyCool, baterija Nokia, ima sve a kosta 30 evra, posle opasnog cenkanja :)

U Luang Prabangu smo se zadrzali 3 dana, prijala je mirnoca mesta, lepo smo napunili baterija za nastavak

Sunday, January 3, 2010

28-30 dec Gibbon Experience

if (reader == mama) then go to next post;

Sajt http://www.gibbonx.org/


Definitivno i ubedljivo nesto najludje sto sam u zivotu uradio, verovatno i najgluplje. Ideja da klizate po kablu na visini od 100m u sred Laosa i da Vam zivot zavisi od jednog jedinog kabla ne moze se svrstati u najpametnije. No, da pocnem od pocetka. Gibbon Experience je u stvari 7 kuca napravljenih na drvetu u sred dzungle do kojih dolazite preko mreze kablova klizajuci se na njima. Da ponovim, kad kazem drvo ne mislim da drvo na brdascu u bloku 45 nego na drvo visine 50-100 metara. Lik je ladno napravio kuce na drvecu na visinama od 100metara. Pri tome je full komfort, imate vodu, toalet cak i struju. Obucete pojas oko nogu i sturka, za taj pojas je zakacen kotur i sigurnosni vez. Kotur stavite na kabl, kao i sigurnosni vez i klizate do narednog brda ili drveta. Pri tome duzine kablova idu i do 500 metara. Visina po slobodnoj proceni ide do 100 metara iznad tla. Sve radi po principu ciste fizike. Imate taman dovoljno brzine da signete na drugu stranu mada se cesto dogodi da se stignete bas do kraja pa onda treba rukama da se odvucete do druge strane. Necu pominjati moj strah od visine. U slucaju da idete suvise brzo postoji i kocnica koja je nista drugo nego parce gume za motore koji prosto prislonite uz kabl i tako kocite.
Dakle budimo se Ana i ja, ja glumim da sam cool, Ana ne glumi da nije cool. Okupljamo se ispred kancelarije Gibbonaca. Na veliko iznenadjenje u grupi je bracni par Australijanaca sa cerkom od jedno 10 godina i 3 starije Nemice, od jedno, brat bratu, 50 i kusur godina. To nam je delimicno umanjilo zent. Kad mogu one mozemo i mi. Nemice su potpuno neverovatne, drugarice iz davnih dana, jednom u 2 godine zapale zajedno u neku nedodjiju. Zesce su pozitivni likovi. Bilo je tu i mladjih, cisto da se ne misli da su samo matorci bili sa nama.
Stizemo, posle kraceg uputstva sta i kako, pocinje i prvo klizanje. Pa malo pesacenja pa drugo i trece, pa jos jedno i nasa kucica. Konacno na sigurnom. Nije nam bilo ni malo svejedno. Do kraja dana nismo silazili za drveta, odnosno iz kuce broj 2. Imali smo nasu privatnu kucu, samo Ana i ja. Ostale su vece. To nam je delovalo totalno super dok nije pao mrak i kad smo shvatili na tezi nacin da biti sam u sred dzungle na drvetu zna da bude vrlo zajebano. Zrikavci, ajde to je ok, to nije strasno sto se cuju stotine istih, al celu noc ne nesto konstantno suskalo oko nase kuce, kao da hoda po drvecu, kroz lisce. Uz to da dodamo nazovi tresnje koje su rastu na nasem drvetu i padaju konstantno i udaraju u limeni krov pa te taj zvuk stalno budi. Kao slag na torti u jednom trenutku je nesto poprilicno veliko skocilo na nas krov i grebalo po njemu, nama je licilo da zeli da probije krov. Ja glumim da sam cool, Ana ne glumi da nije ni malo cool. Utrpipovao sam da je majmun a ne bih bas voleo da mi majmun skoci u kucu. Ne znam kako bih mu objasnio da istu napusti u miru, kao sto je i dosao. Drama je trajala jedno pola sata, valjda se i to stvorenje smorilo i otislo. Mada dzaba je i odlazilo, ko sad ima muda ponovo da zaspi. Nema sanse. Tako sam provali fenomenalnu stvar, da je pred svitanje totalni mrak. Takav mrak da je sve jedno da li su ti oci otvorene ili zatvorene. To se ne dozivljava cesto. Mada ja nisam bio bas najsrecniji zbog te cinjenice. Stos je u tome sto tada mesec zadje i onda je stvarno mrak. Sunce izlazi oko 6, a nasa kuca je imala fenomenalan pogled ka istoku. Videcete fotke, stvarno neverovatan prizor. Sutradan smo analizirali sumove i shvatili da to sto suska po mraku jesu u stvari te tresnje sto padaju i nista drugo. Sledece noci su valjda vec sve tresnje opale tako da je bilo jako mirno i prijatno.
Drugog dana smo odradili turu kroz prasumu sto hodajuci sto klizajuci se. Ja sam se vec navikao i nije bilo preteranog straha. Cak sam par klizanja snimio kamerom. To nije lako izvesti pa sam oba uva posteno odrao o kabl. Mnogo je smesno kad imate krastu na uvetu :). Ana je malo bila nervozna, sto zbog neprospavane noci sto zbog cinjenice da nikako ne uspe da dokliza do suprotne strane pa onda mora da se rukama dogura do kraja. Objasnili su nam, stvar je u stilu, sto si horizontalniji ides brze, al ajde ti imaj muda pa se baci u horizontalu, dovoljno mi je strasno i bez toga.
Za organizaciju je zaduzeno obliznje selo. Ljudi koji su pre Gibona ziveli normalnim seoskim zivotom, a sada svaki dan klizaju po uzadima i vode racuna o turistima. Zene, da ne kazem seljanke, su mi najsmesnije. Zamislite zenu koja je 30-40 godina zivela u selu u Laosu, baveci se poljoprivredom i decom i nicim drugim, sada svaki dan kliza na visinama od 100m. Ludilo.

Ono sto me je zesce iznerviralo, pa cu zbog toga verovatno jednog dana naredni deo napisati i na engleskom jeste sama agencija koja je sve to osmislila i organizovala, odnos taj neki francuz, alpinista. Koliko mora da je lud taj covek da mu ovako nesto padne napamet a kamo li jos da to i sprovede u delo.
Cela fora oko Gibbona je u “eko turizmu” ali na vise “eko” nacin nego svi ostali koji se time bave u Laosu. Tako makar oni pisu o sebi. Kazu da znacajno pomazu lokalnu zajednicu, da su tom selu koje se bavi turistima poboljsali zivotni standard, da su im kupili i traktor, da sve sprovodi na takav nacin da se nista u prirodi ne ugrozava, da oni placaju sumare da vode racuna o sumi... Uglavnom, na osnovu njihovog promo materijala vrlo vode racuna o svemu. Pri tome Gibbon nije ni malo jeftin, 180eura za 2 noci i tri dana. Poskupeli ove godine za 40 evra. Sad ide deo zasto ja pizdim. Vodice placaju 200dinara dnevno iliti oko 100$ mesecno. U turi ima 12 ljudi i ocigledno su stalno puni. Dakle dnevno zarade vise od 2000evra, a troskovi su im brat bratu ne vise od 40evra, za vodice, kuvarice, hranu.... iliti 98% je cist profit. Pri tome vodici nemaju slobodan dan, rade svaki dan od ujutro do uvece. Meni tu nema niceg zelenog, to je crno. To je takvo izrabljivanje tih ljudi. Neko ce reci, ok ali oni su ziveli mnogo gore pre toga. To jeste cinjenica, ali to sto oni rade jeste definicija izrabljivanja. Vi ne mozete bogate izrabljivati, ne mozete ljude koji imaju izbor tako izrabljivati. Izrabljuju se siromasni koji nemaju izbor i koji moraju prihvatiti to sto im ponudite. Nista Gibonce ne bi kostalo da angazuju vise ljudi pa da svako ima normalne radne uslove. I ono sto je najgore, sve rade pod zastavom zelenog i lepog turizma. To je gadno i ljigavo. Sve bi bilo ok da ne insistiraju toliko na svojoj zelenosti. Da se pretstave kao profitabilna organizacija koja je tu zbog para. Osmislili su fenomenalnu stvar i dolazili bi ljude bez obzira da li su zeleni ili ne. To bi bilo iskreno. Ovako je vrlo crno. Stite prirodu, to nije sporno, organizovali su sve na nacin da se prasuma i zivot u njoj ni najmanje ne narusi ali ne mogu da cenim ljude kojima je priroda vaznija od ljudi. Cuvas prirodu ali izrabljujes ljude, to je sranje. Kazu pomazu lokalnu zajednicu. Pomazu jedno selo i to kroz plate i kroz taj jedan traktor koji zarade za 3-4 dana. Sve ovo je bazirano na informacijama iz njihovog propagandnog materijala. Ne verjem da bi tu sakrili neku svoju “zelenu” aktivnost. Recimo u Luang Nam Tha, agencija Green Discovery radi veoma transparentno. Oni su objavili od svog dovca koji plate turristi koliki procenat ide lokalnom stanovnistvu, koliko njima za plate i ostale troskove, koliko drzavi. Oni to rade u okviru vladinog programa za eko turizam pa bi to trebalo da bude makar neka garancija da je to zaista tako. Mozda to nije tako ali je makar mnogo verovatnije nego sto to rade Gibbonci. Da se ne bi pogresno razumeli, Gibbon Experience jeste nesto potpuno neverovatno i nevidjeno, i nesto sto se pamti za ceo zivot, ali nisu zeleni, rade to na ruzan i licemeran nacin.

Friday, January 1, 2010

Huay Xai

Stigli smo, nasli prenociste, ne bas najsjajnije(sutra smo ga promenili) i krenuli da uplatimo za sutra Gibon Experience. Mosha. Sve rezervisano do 3. januara. Ja popizdeo. Da ponovim, ja popizdeo. Dakle,stvarno i zaista popizdeo. Bez sale. Meni je jedina stvar koju nisam hteo da propustim na celom putu Gibon Experience. Likovi su napravili kuce na drvetu u sred dzungle, izmedju njih se krecete uzadima. U fazonu gledanje dzungle iz perspektive gibona iliti majmuna. Nismo imali vremena toliko da cekamo, a da idemo do Luang Prabanga pa da se vratimo je bilo totalno besmisleno jer se putuje 12 sati autobusom u jednom pravcu. Tako da smo odlucili da ujutro odemo jos jednom da probamo da ih molimo i kumimo da nas ubace, ako ne uspemo idemo dalje i nista od gibona. Napravimo sam strategiju, pateticnu, i jedva nagovorio Anu na istu. Dakle, plan je bio da dodjemo ujutro i ako nema mesta da im objasnimo kako smo mi par iz Srbije, male i siromasne zemlje i da smo se upravo vencali i odlucili da medeni mesec provedemo u Laosu bas zbog Gibona. Inace svi su ovde u fazonu 'vi ste prvi nasi gosti iz Srbije' tako da me bas zanima da li je zaista tako? U Laosu je sigurno bilo Srba ali po ovim provincijama... Bilo bi cool da smo zaista mi prvi :)
Dakle, jutro, mi u Gibon kancelariji, u njoj ljubazni francuz, kaze ima mesta za 28., ladno, odmah na prvu, nista od mog strasnog plana a Ana je vec unapred pocrvenela. Sta nam je ona riba prethodnu noc pricala, nemam pojma. Uglavnom ostajemo ovde malo duze nego planirano ali sve u okviru vremena koje imamo. Ali Pele je naucio lekciju, suvise nam je do sada sve islo lako tako da sam se opustio u planiranju. Odmah smo danas isplanirali kako da stignemo do Luang Prabanga, tamo rezervisali hostel, kupili karte za avion do Hanoja, rezervisali hostel u Hanoju. Hostel u Hanoju je, po onome sto smo videli, ludilo. Ocena 99 od 100. Ima sve cak i bazen i sve to za 9$ nocenje po osobi, sto je regularna cena i ostalih hostela.
31. krecemo ka Luang Prabangu i tamo cekamo Novu godinu.

Huay Xai je inace na granici sa Tajlandom i ovde je bio cuveni Zlatni Trougao : Tajland, Laos i Burba, svetski centar proizvodnje opijuma i heroina. Sada kazu toga vise nema. Ono sto mi se cini da se oseca jeste namazanost lokalaca. Nisu onako fini i dobri kao u Vientianu a pogotovu u Luang Nam Tha ili mozda tripujem. I ovde svako gleda svoj posao. Seli smo u nekoliko restorana gde nam niko nije ni prisao. Totalno nezainteresovani.
Sinoc smo klopali u ovde izgleda vrlo popularno restoranu. Dosta lokalaca i opet onaj rostilj za stolom. Sad smo malo vise usli u obicaje. Posuda je okrugla ali je udubljena pri ivici a ispupcena u sredini, tako da po ivici ima kao kanal. Ona se stavi iznad zara. U kanal se sipa supa i u nju se ubacuje kojekakvo povrce i bilje, cak i cvece, po sopstvenom izboru a na izbocenom delu se pece meso. Laosani izgleda da totalno uzivaju u tome. Za stolom do nas je bilo njih jedno 15. Na jednom kraju zene i deca, na drugom muskarci. Kad su te posude stigle svi su odjednom ustali i krenuli da spremaju. Dakle nema kao kod nas, da se zna ko je rostilj majstor, svako se pomalo petlja. I to su bili poprilicno srecni i veseli dok su kuvali.
Ja sam se ponovo smorio jer je fora da sve vreme paralelno kuvas i jedes, nekako stalno moras da si na oprezu, ali valjda je fora da bude vise ljudi da pa da onda svako po malo vodi racuna o klopi pa mozes da nadjes vremena i da popricas. Ali sto se ukusa tice, bez greske. I supa i meso.
Provalill smo i foru sa nudlama. Kazu u laosu svi jedu nudle. Ja sam nekako mislio da su nudle nesto kao knedle ali djavola. Nudle su rezanci. Zaista su im nevidjene supe sa rezancima i sa opet gomilom travki, povrca, cveca... Pri tome ja nisam neki obozavalac zelenisa ali supe su im strava. Takve supe su u stvari ceo obrok.

Ne mozemo brze jurimo 30

Uputili smo se ka Huay Xai-ju. Autobusom. Firma Krstic, original. Ana, ja, jos dvoje turista i lokalci. 180km. 5 sati voznje. Kazu da je odlican put, nov. Kakvi su im onda losi putevi. Verujem da cemo saznati. Prolazi se kroz brda, ovde nema niceg drugog, tako da je put stalno sa usponima i padovima. Kad krene uspon, to je opsta frka, jedva se krecemo. Gore nego kamioni na ulasku u Beogradu posle Bubanj potoka. Ubacio sam sluske, skapirao da moram da pustim neku rokacinu, da utripujem da idemo 180 na sat. Guano Apes. Moze. Lords of the boards dok idemo 20 na sat, sjajna kombinacija.
Pish pauza. Svi izlaze u polje. Muskarci desno, zene levo, zna se red.
Sve vreme prolazimo kroz sela, sva su slicna, iste kuce su svuda. Priroda je neverovatna, zelenilo gde god se okrenes. Jedino sto mi bode oci su hramovi. Sela su kao sto sam vec pisao vrlo vrlo siromasna i jadna, kuce od bambusa, u stvari sojenice, zbog kise su na subovima. Prozora ima ali nema stakala, samo oni zastori. Nema ni struje ni vode. Ali zato su hramovi velelepni, uslovno, u odnosu na selo. Ni pocemu se ne razlikuju od hramova u gradovima i bogatijim zemljama. Makar spolja. Jebem mu mater, crkva uvek nadje za shodne da pare trosi na hramove. O budizmu ne znam mnogo ali kontam da je poena u trazenju nistavila, nirvana i te fore, pa koji ce onda koji k* u lepom hramu da traze nistavilo, nek odu u prvo selo ili jos bolje u dzunglu, i tu nema potrebe ni da traze, tu je totalno nistavilo. Vrlo banalizujem stvari ali me nerviraju takve nelogicnosti.
Inace i na Tajlandu i ovde je obicaj na svaki muskarac ili makar jedan sin iz porodice provede neko vreme u manastiru kao monah.

Dzorz iz dzungle

Krenuli smo u nasu “trekking” ekskurziju zbog koje smo i dosli u Luang Nam Tha. U blizini grada nalazi se Nam Ha nacionalni park (nije greska u kucanju jeste Ha) koji je samo jedan u nizu nacionalnih parkova u Laosu ali poznat po ogromnom drvecu i velikom broju plemena. Od recimo 50 razlicitih nacionalnosti u Laosu, 40 zivi ovde. Tura predvidja 5-6 sati pesacenja dva dana, obilazak 3 sela i spavanje u jednom od njih.

Ekipa je bila sarena pola matoraca, pola nazovi mladih. Matorci su 50-godisnji par iz Australije (Dzordz i zena mu) i podjednako star par iz Novog Zelanda. Cast mladih pored nas branila je i Italijanka. Ceski budisti su ostavili toliki utisak na nas da ridjokosa i pegava Italijanka koja se zove Evelin i prica engleski bez prepoznatljivog italijanskog akcenta nije delovala preterano cudno. Jedino po cemu se prepoznaje njeno poreklo je to sto ne zatvara usta. Srecom vrlo je blesava i zanimljiva tako da to ni malo ne smeta, naprotiv. 3 godine je na putu, u Australiji je radila i putovala 2 godine, istekla joj je viza i sad putuje regionom.
Dzordz nam je bio sve vreme hit, covek nije nista specijalno, cak i pomalo dosadan ali zena ga je stalno zvala Dzooordz sa onim dugim “o” koje ime zlicu “u” u sebi sto je makar meni bilo beskrajno smesno pa sam ga ja isto tako oslovljavao. Na kraju se ispostavilo da u gostionici u kojoj je odsedo nisu osuli njegov ves a trebalo da je sutra putuje dalje, pa smo se svi smejali kako se Dzoooordz u pidzami putovati. Vama verovatno to ne deluje preterano smesno ali mi smo umirali od smeha zamisljajuci Dzooordza u pidzami kako ulazi u lokalni autobus.

Vodic je bio sjajan. Pongsa, tako se valjda zove. Odlicno zna engleski, kaze 3 godine je ucio privatnu skolu ali da je najvise naucio kao vodic, sto radi vec 2 godine. Mi smo svi bil nesto kao profi obuceni, specijalna i obuca i odeca, on u papucamaa, japankama, farmerke i majca. Ne treba da vam kazem da je skakutao tamo gde smo mi jedva uspevali da prodjemo. I vrlo je prirodan i opusten. Kako naletimo na neku zanimljivost, bilju, drvo, bilo sta, on pokaze ali to je onako, ne planirano, vidi neku biljku koja se jede ili zacinsku ubere je pa nam da da probamo. Zamislite travu sa ukusom limuna, cak ima i engleski naziv lemon grass. Inace ovde mnogo biljaka koriste u ishrani. Njihove corbe su pune kojekakvih travki i rezanaca, i to je strava ukusno.

Prvi dan je poceo sa maglom sto je dalo celom predelu neverovatnu misticnost. Idete prasumom a sve u izmaglici. Priroda nije bila tako lepa kao drugog dana, vise je licila na gustu sumu, ali je bilo vrlo naporno. Ne znam sta je gore kad se penjemo i kad srcka krece da radi 200 na sati a dusa na usta izlazi, il i kad se spustamo i kad su noge pod rucnom, prsti bi da probiju patike a kolena u rebusu kako da se nameste da bi ukocio kako treba. Rucak. E to treba doziveti. U improvizovanoj kucici. Umesto stolnjaka je postavljeno palmino lisce (ili neko slicno ogromno), direktno na njega je postavljena hrana, Laosanska, trave, povrce, meso, ukusno i pomalo ljuto i nezaobilazni lepljivi pirinac. On je stvarno lepljiv kao da je celina, hleb, kad otkidate zalogaj, prstima, kao da je hleb, nije bas lako odvojiti parce. Tu su nam pokazali kako se tradicionalno jede u Laosu. Prstima. Uzme se parce pirinca i prstima uzme malo hrane i to se pojede. Bolje u zivotu nisam jeo.
Obisli smo i ta tri sela, doduse odmah po pocetku puta prosli smo kroz jos jedno selo. Sva pripadaju narodu koji se valjda zove Lantam sto, opet valjda, znaci Plavo odelo ili nesto drugo plavo. Uglavnom plavo. Zene su obucene u plavu, ljubicasto plavu nosnju. Obrve nemaju, trajno ih depiliraju u 15 godini (ha, nesto sam precizno zapamtio), kosu vezuju u pre osim siski koje nesto polu briju polu pustaju i zalizuju. Nose sorceve do kolena a listove umotavaju u belu traku, time stite noge kad idu u sumu. Bilo kako bilo, zene su im prelepe i jos jednom prelepe. Muskraci nisu tradicionalno obuceni. I to je tako isto u celom svetu. Muskarci, jebiga, imaju pravo da teraju modu, dok zene moraju da postuju tradiciju.

Sela su bukvalno plemenske zajednice. Tri koja smo obisli uz reku nemaju skoro nikakav dodir sa ostatkom sveta. Do njih ste stize putevima kojima smo mi isli da to je jedva probijena stazica kroz sumu i treba brat bratu 4-5 sati, mada kazu ima i precica. Nikakva ekonomija ne postoji, oni rade da bi obezbedili sebi hranu, viskova nema. Jedina druga aktivnost je pravljanje dece i odgajanje iste. I to je to. To je zivot. Pongsa kaze da sela koja imaju prilaz putu zive bolje jer onda mogu nesto i da prodaju. Zanimljivo je da svaka tura spava u drugom selu jer dolazak turista donosi odredjeni prihod selu pa tako ravnopravno svako selo dobija novca. Mestani su nam odmah ponudilii suvenire i pice, naravno skuplje nego u gradu ali time se doprinosi lokalnoj zajednici pa sam ja uzivao u osecaju da ispijajuci pivo pomazem selu :) Zanimljivo je i da postoji kuca u selu sa strujom i satelitskom antenom. Opet primer kako su neke stvari svuda iste. Struju dobijaju od reke. Kuca pripada devojci koja se “bogato” udala u grad pa je muz napravio sve to. Da ima tv kad dodje u tazbinu :) Pongsa nam je objasnio da svako selo ima svog staresinu, koji je zaduzen za organizaciju ali imaju i samana koji je zaduzen za religiju i zdravstvo :) Nisu budisti, veruju u duhove. Vlada pokusava da pomogne plemenima , pokusava da ih grupise u vece celine pa tako u ovom kraju pokusava sve da ih spoji u jedno, ali narod nece. Tacno vidim mentalitet ljudi koji razmisljaju “meni je i ovde dobro, ovde su mi pretci odrasli” iliti “nece oni meni da naredjuju sta cu da radim”, opet neke stvari su svuda iste. Ovako je vlada organizovala 2 skole u tri sela, dolazi profesor iz grada. Lep primer pokusaja obrazovanja. I mnoga ostala sela koja smo videli imaju skolu. U skoli su plakati koji pokazuju kako se treba higijena odrzavati, pa je eksplicitno prikazano kako se ne sme kakiti u prirodi nego u wc-u :)
Spavali smo svi u istoj kuci i jedina razlika od spavanja napolju je to sto smo imali krov. Nista toplije nije bilo. Inace ovde su temperature danju po slobodnoj proceni oko 25 ali nocu se spustaju do npr 15 stepeni. Imam vrecu za temperature od -10 do 0 tako da sam totalno uzivao u toploti.
Sledeci dan je bila vec prava dzungla. Neverovatno totalno. I put je bio neprodhodniji, sa mnogo vise preskakanja, provlacenja i slicno. Idete pet i jebiga palo drvo preko istog. Ali to nije drvo sa brdasca iz 45og bloka, to je drrrvo, brat bratu visoko 30-40 metara. I onda je vrlo zajebano preci tako drvo. Pa gomila potocica, nisam zacudo upao ni u jedan. Pongsa skakuce li skakuce dok mi jadni gledamo svaki sledeci korak kako da nacinimo. Drvece je neverovatno, pogotovu bambusi koji su visoki i do 30m, no o tome se Ana imati vise da kaze :)

Sve u svemu, uzasno naporna ali predivna ekskurzija. Imali smo i srece, koja nas nekako sve vreme prati, kisa skoro da nije ni padala cak se popodne i sunce pojavljivalo.

Ceski budisti iliti Luang Nam Tha – prve impresije

Upoznali smo 2 para na put do Luang Nam Tha. Jedan su Cesi, krajnje simpaticni, odseli smo u istoj “gostionici”(ha, guest house na srpskom je valjda gostionica). Jutros smo se poblize upoznali uz kafu i rakijicu (bukvalno, poneo ja malo a i oni neku svoju). Zive u mestu blizu Austrijske granice, vode restoran vegetarijanske hrane, bili su u ovom kraju pre 6 meseci i dosli su ponovo. Razlog? Budisti su pa obilaze budisticke krajeve. Ljudi proucavali razne religije pa zakljucili da bi bilo sasvim ok da postanu budisti. Koliko su nam objasnili ne praktikuju budizam u smislu da postuju obicaje i slicno, nego vise postuju budizam kao filozofiju zivota. Kak god bilo, samo Ana i ja mozemo da naletimo na ceske budiste u sred Laosa. To se apsolutno nikom drugom ne moze dogoditi ;) Da stvar bude neverovatnija oni vrlo slabo pricaju engleski. Kako da kazem, u ovim krajevima i sa odlicnim engleskim imate problema u sporazumevanju. Ne mogu da zamislim kako se oni snalaze. Mi smo uspostavili cesko-srpski jezik uz dozu engleskog i na njemu caskali. Ispostavilo se da se dosta dobo razumemo na maternjim jezicima, oni nas nesto bolje nego mi njih, mada je cela komunikacija zvucala totalno kretenski. Skroz su simpa par, bas smo se sprijateljili, koliko se na ovakvim putovanjima to moze. Ljude koje upoznajemo delim u tri kategorije : one sa kojima ne razmenis email i tel, one sa kojima razmenis i one sa kojima razmenis sa idejom da ih zaista kontaktiras. Ovi spadaju u trecu kategoriju.

Prosetali smo i gradom, mi ne bi bili mi da nismo otislo malo putevima kojima se bas malo vise ne ide. Otislo smo do reke Nam Tha. Na reci mestani iz sela preko reke, se kupaju. Ovde je predvece vreme za kupanje, koje se obavlja gde neko u reci. Sela su vrlo siromasna, kuce su od bambusa i nema tu mnogo uslova za zivot. Kupanje dakle predvece u reci. Zene se kupaju tako sto se obmotaju nekim platnom i tako ulaze u vodu. Sramota je drugacije. Nas su savetovali da na nas izlet u prasumu Ana ponese tako nesto, nikako kupaci jer cemo se kupati u reci a ne bi bilo primereno da se kupa u kupacem. Obisli smo i selo, klinci pice fudbal u skolskom dvoristu. U prethodnoj recenici sve osim reci klinci i fudbal shvatite uslovno. Skola je kucica od bambusa koja je totalno “suplja”, odnosno spolja se sve vidi, samo je resetka od bambusa. Dvoriste je poljana. Fudbal je pravi i klinci su pravi. Cak su tu i devojcice dosle, sredjene, da gledaju decake kako igraju fudbal. Neverovatno je koliko su neke stvari svuda iste. Selo je u skladu sa skolom, kucice od bambusa, vrlo siromasno, ali izgleda da ima struje. Most je jos ludji, naravno od bambusa ali preko njega prelaze i motori. Mi smo ga uz ozbiljnu dozu straha presli peske.

Ono grada sto smo videli deluje nekako fino, mirno i opusteno. To je definitivno utisak o Laosu. Opusteno, ko lale. Svako gleda svoj posao, niko te ne smara, cak te cesto i ignorisu tamo gde bi ipak trebalo malo paznje da ti obrate, i nigde ne zure.

Laos

Izvori Ratana, razni vodici, internet...

Ko i mi, stalno ih je neko osvajao. Ono sto mi nije jasno kako su se nesrecni, uspeli izboriti za svoju samostalnost. Moja teorija je da nikoga nije zanimala zemlja koja ima samo dzungle i nista vise. Koja je sansa da se 6 miliona siromasnih Laosana nastanjenih u zemlji vecoj od Britanije, podeljenih u 40ak nacionalnih zajednica, izborilo za nezavisnost? Nikakve. Rokali su ih u 19om veku Sijamci iliti danasnji Tajlandjani, pa su upali Francuzi sa svojom Indokinom. 1960 i neke francuzi su se povukli i od tada su nezavisni. I ovde su Amerikanci pravili mala sranja, kao i u Vijetnamu i Kambodzi pa su i tu izgubili i od tada je Laos komunisticka zemlja. Zamislite Amere koji su u Laosu branili svoje interese :) Mislim da cu morati da napisem jedan politicki nekorektan blog na tu temu. Danas je uredjen slicno kao Kina, jednopartijski sistem ali kapitalisticko uredjenje.

Trenutno je u Laosu 80% neobradjene zemlje, dakle netaknute prirode. I izgleda da ce tako i da ostane. Drzava je jedna od najvecih pobornika ekoturizma u celom svetu, sto je za svako postovanje. Bas se ovde ovih dana odvija svetska konferencija ekoturizma. Ekoturizam je turizam na nacin da se ne ugrozava ne samo priroda nego i ljudi, u smislu nacin na koji oni zive i da im se pri tome pomogne da odrze taj nacin zivota. Tako ovde postoje turisticki obilasci lokalnih plemena ali se deo prihoda odvaja za plemena i pomaze njihov opstanak. Laos koliko god je mala i nerazvijena drzava ima veliku svest o vaznosti takvog turizma i drzava je vrlo organizovana na tu temu. Postoji drzavna institucija koja je nadlezna za to i koja licencira agencije. Tako da se tacno zna koje su to agencije koje ce deo prihoda odvojiti za lokalne zajednice i transparetno se zna podela novca. Koliko lokalnoj zajednici, koliko agenciji, koliko drzavi... Polovina prihoda Loasa je od turizma, ali ga rade na pravi nacin i izgleda da ce uspeti da sacuvaju svoju autenticnost.

Jezik je slican Tajlandskom i medjuosbno se razumeju ali nije slican ni jednom drugom u regionu.

Vientian

Grad je simpa, sve je ok i tako to, ali pivo. Beerlao ili jos bolje Beerlao dark. Tamno lao pivo je nesto najbolje sto sam probao, a pri tome ne volim tamna piva pa vi vidite koliko je dobro. Utisak je toliko jak da nekako sve ostalo sto cu napisati o gradu i nije preterano bitno :)

U vodicima pise da trenutak kad krocimo u Laos cemo osetiit usporenje ritma. Tako je zaista. Ko u Novom Sadu, sve je nekako lagano. Nema guzve ni u saobracaju, svi gledaju svoja posla, niko ti na ulici ne dovikuje da kupis nesto....

Laos inace spada u 20 najnerazvijenijih zemalja na svetu, pa je bilo vrlo zanimljivo videti na sta lici glavni grad takve drzave. Ne deluje tako nerazvijeno, vidi se pogotovu kad se prilazu gradu da je beda ali ne tolika. Grad(ic) je onako simpa, meni deluje mediteranski mada more nije bas, kako da kazem, blizu. Oseca se uticaj Francuza. Dosta kuca je u njihovom stilu. Prosli smo pored Americke ambasade, jedina se izdvaja od mira kojim zraci grad. Zabarakadirana je potpuno. Ograda je do neba podignuta, cini mi se da avioni imaju problema pri sletanju da je ne zakace :)

Ko vidi zeleno svetlo za pesake u Vientianu dobije cokoladu. Pola dana smo setali gradom i nismo videli ni jednom zeleno svetlo. Uvek je crveno. Kad odjednom, stadoh na raskrcinu kad ono zeleno. Krenuh da ga slikam, ali ne lezi vraze vec posle par sekundi je nestalo. Zeza me. Izvadio sam aparat , uperio ga ka semaforu i cekao sledece pojavljivanje. I sacekao sam i uslikao taj neverovatni trenutak. Ono sto je ludo, za tih par sekundi, apsolutno nikakvih promena na semaforima za automobile nema, oni idu na isti nacin kao i kad je crveno :)

Anina koleginica nas je povezala za Laosaninom (Ana i ja smo nesto razmisljali kako se zovu stanovnici Laos-a i samoinicijativno ih proglasili Laoshanima:), tako da ce oni od sad pa nadalje i ubuduce za nas biti Laosani) Ratanom. Uvece smo se videli sa njim. On je ovde izgleda neki veliki baja. Vozi kola. I to dobra. Radi u ministarstvu. Zavrsio skole u Kanadi i Japanu. Mora da je opasna faca. Vrlo vrlo gostoprimljiv. Kratko smo obisli grad, nemoze duze i na hoces, nema se sta obici a i nista nije radilo tako kasno, pogotovu sto je bila nedelja. Odveo nas je u restoran, bez turista, samo Laosani. Restoran je po principu svedskog stola, razna Laosanska hrana, nesto je pripremljeno nesto je zivo pa sam spremas. Stolovi na sredini imaju nesto kao rostilj na kome sam pripremas hranu. To je ovde izgleda veliki hit, posto su svi ostalo to radili. Hrana je bila zanimljiva, svasta nesto smo probali i lici i ne lici na Tajlandsku i kinesku. I ovde vole ljuto. Laos je poznat po 'lepljivom pirincu'. Serviraju ih u posudama od bambusa. Lokalci ga jedu iz zaista ogromnih posuda, nama turistima daju manje :) Kazu da Laosani misle da te pirican dugo drzim sitim i da ga zato jedu mnogo i da onda uz pirinac mogu da pojedu samo manje parce necega, mesa i slicno i da im to bude super obrok koji ce ih dugo drzati sitim. To dosta govori o ekonomskoj situaciji ovde. Ratanu smo ispitivali o raznim stvarima vezanim za Laos, rezimiracu sve sto znam o Laosu u narednom postu. Vecera je kostala 20$. Restoran je bio jedan od luksuznijih. Doduse toliko bi nas kostala i da smo sedeli u nekom restoranu u blizini naseg hotela ali to je cena koju moras da platis kad si turista. Ovo je bio tipican Laoski restoran gde originalni Laosani jedu. I bio je poprilicno put. Ratana je izabrao dobro mesto. Jeli smo svasta nesto, tesko je to i opisati. Rostilj ko rostilj, uzmes sitne komade raznog mesta i peces ih na stolu. Gotova hrana mi je bila mnogo zanimljivija.

Vientian je ceo u znaku sportskih igara jugoistocne azije, nesto kao lokalna olimpijada, vrrrlooo bitan dogadjaj u regionu. Super je sto se takmice u gomili lokalnih sportova koje i ne znam ni kako se zovu ni kako se igraju. Videli smo na TV nesto sto je ovde vrlo popularno – odbojka nogama. Igra ce nogama tri na tri a lopta ne sme da padne i treba da se prebaci preko mreze koja je poprilino visoka. Vrlo atraktivan, samo da znate kako zakucavaju, kakve blokade padaju... Ratana je vrlo ponosan na uspeh Laosa 35 zlatnih medalja, nije malo.

Sam gradic cine 3 paralelne ulice reci Mekong. Cuvena reka u regionu, vrlo velika. Niske zgrade, do dva sprata. Simpa je. Nacicete restorane iz celog sveta, od libanskog do vrlo popularne skandinavske pekare.

Hramova ima dosta, izgleda da se svi budisti loze na izgradnju hramova. U Bangkoku ih ima milion, i ovde ih ima mnogo ali svi su novijeg datuma. Najstariji je iz 19og veka. Kada su ih Sijamci u 19om veku osvojili, srusili su sve hramove u Vijentianu osim Si Saket-a (ha, zapamtio sam naziv). Obisao sam dva, nekako je glupo za nekoga ko nije bio u Sabornoj crkvi da se lozi po svetu i obilazi hramove.

Kako stici od Railay beach do Luang Nam Tha iliti sreca prati hrabre

Plan je bio da stignemo u sto kracem roku do severa Laosa a opet da to ne kosta puno, pa smo dosli do sledeceg resenja:

Iz Krabi-ja (glavni grad provincije u kojoj smo bili) do Bangkoka avionom. Po redu voznje stizemo u 5 popodne. U 8 uvece imamo voz do granice sa Laosom. Ujutro stizemo u Vientian. Glavni grad. Prenocimo u sledece jutro u 11h letimo avionom do Luang Nam Tha. To je bio plan.

Od aerodroma u Bangkoku do z. stanice treba nekih sat vremena pa smo tako imali 2 sata fore za sve nepredvidjene situacije, a i ziveli smo u nadi da cemo moci neposredno pred polazak da kupimo karte za voz. Avion iz Krabija je kasnio u polasku pola sata, ali je tokom leta to nadoknadio. Prva faza preskocena. Na z. stanicu smo stigli na vreme al' za malo. Nije bilo karata za spavaca kola, nego samo za sedeca i to bez klime. Mada iskreno ne zna se sta je gore klima koja ladi ko luda ili bez klime kada je vruce i vlazno. Tacnije, postojala je jedna karta za spavaca kola. Taman kad smo se odlucili da uzmemo sedeca mesta nekako se pojavilo jos jedno spavace mesto u istom kupeu. Eto reseeenja. Uzeli karte, prosli strava jeftino, nista mi tu nije bilo jasno. Mnogo jeftinije nego sto bi trebalo po svim informacijama koje smo imali. U vozu smo se vec lako iskombinovali i zamenili sa lokalcima tako da smo imali susedna sedista. Druga faza preskocena. 2. klasa spavacih kola izlgeda tako sto nema kupea nego svi spavaju u jednom prostoru a kreveti su do prozora paralelni sa istim. Donji krevet se po sredii razdvaja i od njega se, preko dana, formiraju sedista. Simpaticno je sto naidjes na lokalce kojima putovanje vozom ocigledno predstavlja vrlo bitnu stvar pa se onako lepo doteraju. Ostao mi je u secanju jedan u odelu sa lakovanim cipelama, novim, totalno glatke, bez i jedne “bore”, prvi put obucene. Ekipa u vozu bila je pomesana, bilo je tu i turista i lokalaca. Nikog zanimljivog nismo upoznali, do nas su bili neki Englezi, Ameri, sta god, obesni klinci, koji su se odmah olesili i nesto kao ludovali. Klima nas ovaj put nije iznenadila oboje smo je spremno docekali i spavali smo poprilicno obuceni.
Laos je jedna od retkih drzava koja nema prugu. Voz ide do pogranicnog mesta u Tajlandu. Odatle se preko “mosta prijateljstva” specijalnim vozom ulazi u Laos do, opet, pogranicnog mesta i to je kraj zeleznice u Laosu. Nema. Imaju gomilu aerodroma, izgradili Ameri ali pruge jok. Vietniane je vrlo blizu granice i brzo se stize.
Nas plan je, ispostavilo se, imao jednu manu. Sve sam je raspitao i znao unapred gde je kancelarija Lao Airlines-a i koliko kosta avio karta i da lete svaki drugi dan, i tacno smo natempirali da let postoji naredni dan, uspeli da stignemo u Vientian na dan pre leta ali smo prevideli cinjenicu da je taj dan nedelja. I da nista ne radi nedeljom i da se nemaju gde kupiti avio karte. Bedak. No, ne lezi vraze nasli smo jednu agenciju koja je radila. Rekoh, ok prevaranti garant. Uvalice nam duplo skuplje karte. No prodali su nam, sto bi se reklo, po ceni. Ok, u doba elektronskih karata svako moze da odstampa nesto sto lici na kartu tako da sam bio sumljicav da li su nam uopste kupili karte ili samo odstampali tekst karte na belom papiru.
Sutradan, dakle ponedeljak, uspesno smo se cekirali i konacno, i poslednja faza predjena. Tako smo barem mislili. U Luang Nam Tha je padala kisa pa su nam led odlagali i odlagali sve dok ga nisu pomerili za sutradan. Pazi ti to, pada kisa, avioni ne lete. Neverovatno. Proveli smo jos dan u Vientianu, i sutradan uspesno stigli, cuvenim Laos-kim ATR-om u Luang Nam Tha.