Friday, June 12, 2009

Strah

Nisam se bukvalno usrao u gace ali je bilo vrlo blizu. Finac je ponovo organizovao rostilj ali ovaj put na plazi do koje se tesko stize, preko nekih litica i stena. Iz daljine nije izgledalo preterano opasno ni visoko.
Medjutim nekih par metara staza je takva da je pod uglom od, ne znam, 40 stepeni a pri tome nemas gde da se uhvatis, sitna zemlja je svuda, dakle veeeooomaa klizavo a visina je taman tolika da se u sluccaju pada mogu zahvaliti svima na saradnji i pozeliti da se vidimo u sledecem zivotu. Kad se na to doda moj strah od visine, shvatate u kakvim sam govnima bio. Nekako sam presao taj put ali onda sam shvatio da treba i da se vratim. Ne znam koji me je djavo terao da i prvi put prelazim put, obicno u takvim situacijama iskuliram i odustanem. Plasim se visine i nemam nesto mnogo volje da se suocavam sa strahom. Tu je i lepo zivimo zajedno. Srecom uspeo sam da pronadjem nesto jednostavniji put ali sam bio toliko nervozan da sam morao da se vratim. Nisam mogao da se opustim i bolje je da iskuliram nego da bude tu sjeban.




Juce su u Nikita's place dosle Amerikanka i Svedjanka iz voza. Super je osecam sretati usput iste ljude na razlicitim lokacijama. Pre polaska na rostilj pokusao sam da ih nadjem ali su vec negde otisle. Nakon moje vise nego stresne avanture skontao sam da bi bilo ok da ih potrazim. Bile su u sobi, eksirale votku i gasile pivom :) Neverovatne devojke. A meni je bas to trebalo. Posle par vodki na eks vratio sam se u zivot. Naleteo je i neki klinac, Amerikanac koji volontira, pa smo svo cetvoro otisli u cuveni lokalni klub. Amerikanac ima taj ludi plan da volontira 3 meseca i da za to vreme potrosi 100 dolara. Kako pivo kosta pola evra i u radnji i u kaficu (za ne poverovati da su identicne cene i u kaficu i u prodavnici) tesko da ce se uklopiti u budzet samo za pivo :) Posle kafica smo otisli na plazu ali na onu od juce do koje se lako stize i tu zaglavili do 4,5 ujutro. Ponovo smo filozofirali o svemu i svacemu. Bilo je totalno super. Moj engleski nije bas najbolji, dovoljno je dobar da mogu da vodim neobavezne svakodnevne razgovore ali ne dovoljno da mogu dobro izraziti svoje stavove o ozbiljnim ili manje ozbiljnim temama, uci u diskusiju... Tako da je to bilo odlicno iskustvo za mene i cini mi se da sam bio sasvim ok.
Vec je u to vreme bio dan, sunce nije jos izaslo ali je bilo vrlo svetlo. Uspeo sam da se uspavam za moj bus, pederasi iz kampa me nisu budili ali su bili ok i organizovali su mi prevoz do feribota a tamo je vec bilo gomila buseva koji su isli na Irkutsku.

Utisci sa Oljhon ostrva su neverovatni. Potpuno mi se povratio entuzijazam za putovanjem, adrenalin udara... Da me svuda prati ovakva ekipa cini mi se da bih mogao mesecima da putujem. Atmosfera je prosto bila neverovatna. Super je bilo sto smo svi vezani za jedno mesto, upuceni jedni na druge a tu je i Finac da organizuje akcije. U UlanBatoru ljudi su mnogo cesce dolazili i odlazili, tesko je organizovati bilo sta zajednicko, svako ode u svoje vreme na klopu, manje grupice smisle neke manje akcije ali sutra vec grupice nema... Ovde prosto ima jedan klub, plaza i Nikitas place gde skoro svi odsedaju 3,4 dana tako da smo 3 dana manje vise bili u istom sastavu na istim mestima. Super su promene koje sam imao iz zemlje u zemlju, U Kini sam bio 10 dana potpuno sam, to je i bio plan, hteo sam da probam kako funkcionisem sam samcijat. U Mongoliji je vec bilo ljudi, ali akcenat nije bio na njima nego na samoj Mongoliji i predivnoj prirodi. Na Bajkalu su ljudi u prvom planu i atmosfera koja je vladala. Pridoda je sjajna i tamo, predivno ostrtvo koje definitivno moram ponovo posetiti, ali je glavni smek putovanja bio zbog ljudi. Svaki dan je bio ispunjen od ujutro do uvece. Ujutro se podelimo u manje grupice i svako ode ili na organizovanu ekskruziju ili u sopstevnoj reziji, posle ekskurzije banja, odnosno sauna, vecera je nekako bila mesto okupljanja i onda krece ludilo. Prvi put od kako sam na ovom putu mi se dogodilo da nemam kad da napisem blog. Krao sam vreme dok ostali idu u prodavnicu po hranu i pice.

Dakle smoreni Pedja vise nepostoji, sad sam u euforiji ko da sam na pocetku putovanja. Sutra krecem za Moskvu, jace od 3 dana vozom. Odlucio sam da kupim paradajz i da krenem sa paradajz na Moskvu. Pa mozda je i osvojim :)

No comments:

Post a Comment