Saturday, May 30, 2009

Mi imamo McDonalds gde je vama?

Zaista, nema McDonaldsa u UlanBatoru, jedna od retkih neosvojenih zemalja od strane lanaca fast food restorana. Postoji mogucnost da postoji a da ga ja nisam nasao ali veoma mala. Zato ima restorana sa hranom iz celog sveta. Danas smo naleteli na Ceski restoran i bilo je vrlo egzoticno jesti u Ceskom restoranu u sred Mongolije.

Sinoc sam bio sa 2 strava zanimljiva lika. Jedan je Englez koji je vec 2 godine na putu. Putovao je godinu dana po Aziji, ostao bez para pa je nasao odlicno placen posao u Pekingu i tamo ostao godinu dana. Kad je skupio dovoljno novca nastavio je sa svojim putem. Razmisljam da li je ok kad se tako ne vezujes za mesta i ljude, kad mozes u svakom trenutku da ostavis sve, ili mozda to ipak nije resenje?

Drugi je Izraelac, na visemesecnom putovanju po Aziji. Vrlo zanimljiv lik. Sluzio je vojsku 3 godine, bio po mnogim ratistima. Specijalnost mu je bila otklanjanje mina. Vrlo lako se moze zamisliti kako mu je bilo u vojsci. Svestan je cinjenice da je 3 mozda najbolje godine zivota procerdao u vojsci, od 19 do 21. Nije jos upisao faks, odlucio je da se kroz putovanja malo vrati u zivot. Pored svega toga vrlo je normalan, zdravo razuman i simpatican lik. Od nekoga ko je proveo 3 godine u takvoj vojsci bi ocekivali da je zadrti vojnik. Susta suprotnost. Medjutim primecuje se na svakom koraku da je veliki nacionalista, ponosan na svoju zemlju, spreman da da zivot za nju, sa pricama tipa mi nikada nikog nismo napali, samo se branimo. Glupo mi je bilo da ulazim u bilo kakvu diskusiju, da pomenem silnu decu koju su pobili prosle godine, to bi prosto bilo besmisleno u bilo kakvoj drugoj situaciji a pogotovu u ovoj gde putujemo Azijom i jebe nam se svima za takve stvari.

Obojica su proputovala dobrim delom istocne Azije i ono sto preprucuju kao obavezno sa obici je Japan. I u vozu sam cuo od slicnih likova da se Japan naprosto mora obici. Skup je ali kazu vredi svaki dinar. Dodue ne kazu, dinar, pominju neke druge valute ali poenta je ista :). O Tajlandu nemaju bas najbolje misljenje, u fazonu su to je komercijala, to nije Azija. Lepo je, jeftino ali suvise turisticki orijentisano za njihov ukus.



Sticajem okolosti ustao sam dosta rano tako da sam celo pre podne zujao po gradu. Obisao sam najbitniji budisticki hram u Ulan Batoru, a verovatano i u celoj Mongoliji. Mnogo jaci utisak mi je ostavio nego svi u Pekingu. Prvo zato sto nije orijentisan ka turistima nego je pravi hram, gde ljudi dolaze da se mole i praktikuju Budizam. Sastoji se od nekoliko manjih hramova i velikog centralnog sa velikim Budom on nekih 30 metara sigurno. Zanimljivo je da je taj Buda napravljen 90ih jer su komunisti uglavnom unistili sve hramove. Imao sam srece pa sam naisao u vreme molitva, u svim ostalim hramovima su sedeli monasi i imali nesto kao molitvu. Hramovi su vrlo lepi i neobicni. Sa krova vise tapiserije (ili vec nesto sto lici na njih) najrazlicitijih boja. Od ulaza vodi staza do necega sto bi trebalo da je kao oltar. Sa leve i desne strane su klupe gde sede iskljucivo monasi. Obicni gradjani hodaju po ivicama hrama i mole se pred raznoraznim religijskim simbolima. Tu su i bubnjevi u koje monasi povremeno udaraju. U svakom hramu je molitva bila drugacija. U jednom se uglavnom cuti, a na svakih par minuta jedan monah izgovori nesto, ostali u glas nesto drugo i ponovo cutanje. U drugom je jedan monah konstanto citao, molitvu valjda. Nebicno je sto je zvucalo vrlo slicno pevanju nasih popova. U trecem su udarali u bubnjeve sa vremena na vreme. Jedan hram su napravili u jurti i to odlicno izgleda. Slikanje je zabranjeno tako da imam fotke samo ispred hramova.

Nakon toga sam prosetao do Muzeja nacionalne istorije. Na putu do njega sam isao ulicom koja bukvalno razdvaja centralni deo Ulan Batora od predgrada. Desno je klasican soc realisticki grad, desno su trosne kuce, ulicice bez asfalta, jurte... Totalni kontrast. Naleteo sam na smesnu scenu, nadogradnja na Mongolski nacin. Na vrhu nezavrsene betonske kuce podignute 2 jurte :).

Muzej je neverovatan. Da ponovim, Muzej je neverovatan. Sadrzi od orudja od 700 000 godina pre Hrista (Mislim da sam dobro zapamtio, ali moguce i da je 70 000, u svakom slucaju dosta davno :)) pa sve do devedesetih godina. Praistorijski deo je fascinantan. Pored dinosaurusa izgleda da su i preci coveka gotivili Mongoliju. Isto tako je neverovatan i deo vezan za Dzingis Kanovu Mongoliju. Tu je i predivna kolekcija narodnjih nosnji. Nije tesko sresti Mongole koji i dan danas nose tradicionalne nosnje.

Sinoc su mi ljudi iz hotela uspeli naci jos 2 lika zainteresovana za slican put kao i ja. Dva Kanadjanina. U toku veceri smo zainteresovali i francuski par, a u toku dana ih ubedili da nam se prikljuce. Stos je sto je ukupna cena putovanja ista bilo da ide jedan putnik ili njih 10. Dakle nas 5 je podelilo cenu putovanja i ispalo je totalno dzabe. Danas smo sa ljudima iz hostela razradili detalje, malo promenili originalnu marsrutu i napravili strava putovanje. Malo je drugacije od onoga sto sam juce pisao, to od juce je bilo preko neke druge agencije. Putuje se starim ruskim dzipom. Jednim od onih koji mogu svuda da prodju :). Spavacemo kod lokalnih porodica u jurtama. Idemo do karakoruma, tu cemo prespavati. Nastavljamo preko Tsetserlega do Belog jezera. To je novina, odustali smo od toplih izvora jer smo saznali da i nije nesto. Belo jezero bi trebalo da je strava. Tamo smo 2 dana. Vracamo se onda polako ka Ulan Batoru drugim putem i ostajemo jednu noc negde. Trebalo je da idemo do jos nekog jezera ali se porodica kod koje treba da prespavamo nedavno preselila i onda i mi idemo za njima ;). Na kraju zavrsavamo u Hustai parku u nadi da cemo videti Taki konje. Krecemo sutra u 9. Vracamo se u petak. U subotu nastavljam dalje. Naredni postovi ce verovatno biti tek od petka. Mislim da tamo gde idem da nema ni struje a kamo li Interneta :) Isao sam u veliku nabavku za put, voda, hrana i slicno. Imamo mi klopu svuda ali valjda poneti sa sobom rezerve :) Nakupovao sam i brdo slatkisa. Obicaj je da se porodicama kod kojih odsedas ostavi nesto korisno ili nesto za decu. Ja sam odabrao decu i nakupovao gomilu kojekakvih slatkisa.

Potpuno sam odusevljen hostelom, osobljem i njegovom organizacijom. Bukvalno sve sto ti treba oni zavrsavaju i to vrlo vrlo povoljno. Hoces na put, nema problema, imaju nekoliko unapred pripremljenih tura ali sve se moze modifikovati. Proveravao sam juce cene okolo i ovo mu dodje najpovoljnije. Dakle nije ona fora da sve sto ti organizuje hotel po pravilu biva skuplje. Preko hostela mozes kupiti vozne karte, sto sam naravno i ucinio. Dok si na putu deo stvari mozes ostaviti u hostelu za 1$ za dve nedelje. Nemas vrecu za spavanje, nije problem moze se iznajmiti. Nemas peskir? Mozes iznajmiti ili kupiti. Dakle bukvalno sve sto ti treba oni ce ti zavrsiti i to vrlo vrlo povoljno. Sve pohvale. Vrlo dobra lekcija za sve kako biznis treba voditi.

Friday, May 29, 2009

Pripreme

Dan je posvecen organizovanju mog putovanja kroz Mongoliju. Obilazio sa grad trazeci razne agencije i druge opcije za organizovanje obilaska Mongolije. Kao sto sam juce pomenuo najjeftinija opcija je da uzmem bus do Tsetserlega i da mi taj gradic bude baza za dalje obilaske. Ali opet bih tu morao ili da platim nekoj agenciji ili da iznajmim dzip pa da obilazim okolinu. Bolje je da platim malo vise a da idem dzipom od Ulan Batora kroz celu Mongoliju. Mogucnost da stanem kad pozelim, da slikam, da prosetam, sta god..., ipak vredi.
Napravio sam, cini mi, se sjajan plan puta. Krecem u nedelju i idem do Karakoruma, prestonica Dzingis Kanove Mongolije. Od prestonice nije ostalo nista ali tu se nalazi Erdene Zuu, predivan manastir i jedan od najstarijih u Mongoliji. Sledeci dan nastavljan ka Tsetserlegu. Ne znam zasto ali taj gradic mi deluje skroz strava. Ko ga interesuje moze na wikipediji da pogleda detalje. Grad u nigde, od nekih 20 000 stanovnika koji ima operu mora biti totalno cool. Osim opere ima i jedan od najboljih muzeja u Mongoliji. Nakon toga picim nekih 20km do izvora tople vode. Kupanje i uzivanje. Odatle se vracam polako ka Ulan Batoru ali drugim putem. Pravim krug. Sledi neko strava jezero i na kraju zavrsavam u Hustai nacionalnom parku. To je jedina preostala lokacija u Mongoliji gde jos ima divljih konja, tzv taki. Sve ukupno bi trebalo da traje 6 celih dana. Krecem u nedelju. Jos nisam nista platio, cinculiram oko cene, ali izgleda da su mi male sanse da nesto uradim.

Malo sam iznenadjem ostalim ukucanima u UB-u :) (UB Guest house). Malo njih ostaje nesto duze u Mongolji, obicno 3-4 dana pa pale dalje. Biti u Mongoliji 3 dana cini mi se da je isto kao i ne biti u Mongolji. Mojih 10-11 dana mi deluje kao veoma kratak period.


UB Guest House

Jureci varijante za moj put prosao sam dobrim delom Ulan Batora. Moram priznati da sam se znacajno bolje osecao nego u Pekingu, iako je ovo vrlo ruzan grad, tipican soc realisticki. Nekako ima dusu, pitomiji je, topliji. Pored onih ogromnih oblakodera prosto covek ne moze da se dobro oseca. Zanimljivo je da se dosta starijih Mongola oblaci tradicionalno. To su dugacke haljine, ne znam kako bih drugacije nazvao. I muskarci i zene nose isto.

Klopao sam tradicionalnu mongolsku klopu. Supu od jagnjetine koja sama za sebe moze biti obrok. Ima vise mesa nego vode. Najpoznatije mongolsko jelo – hushur. Komad teleceg mesa zamotani u palacinku. Nista specijalno ali vredelo je probati.




Obisao sam i prirodnjacki muzej. Imaju fascinantu zbirku skeleta praistorijskih zivotinja. Zaista fascinantnu, na desetine dinosaurusa ukljucujuci i glavnu zvezdu visoku od prilke 5 metara. Izgleda da su dinosaurusi gotivili da zive u Mongoliji.

Vreme je i dalje vrlo haoticno. Cas sneg cas potpuno vedro nebo. Temperatura je oko 10 stepeni a pada sneg, neverovatno. Ceo dan sam izmedju “vruce mi je” i “hladno mi je”. Kad pada sneg, duva i jak vetar i bas zna da bude neprijatno, kad ogreje sunce, potpuno druga pesma. Totalno luda klima. Od sutra bi valjda trebalo da pocne lepse vreme i da traje sve do kraja mog boravka u Mongolji.

Thursday, May 28, 2009

Samuraj

Polazak za Ulan Bator. Zeleznicka stanica, kao i sve ostalo u Pekingu, odlicno organizovana. Svakih 2-3 perona imaju posebnu cekaonicu. Na peron se moze izaci samo sa voznom kartom. Voz je vise nego dobar. Sta reci kad je tepih na podu. Vrlo vrlo cist i uredan. Uzeo sam skuplje karte pa imam i tus kabinu.
Malo pre polaska, sav zadihan i znojav pojavljuje se on, Samuraj. Ludi japanac obucen u tradicionalnu odecu. Nije to klasican kimono ali nesto slicno. Siroke pantalone, vise lice na suknju, koje se pri kraju skupljaju. Kosulja, dugacka do kolena. Oko struka marama vezana kao pojas i za nju zakaceno kojesta. Na glavi marama, a na nogama kozne, spicaste cipele. Nosi 3-4 mala kozna kockasta kofera, kao iz 1937. godine. Kad je u nekom trenutku skinuo cipele i kad su se pokazale totalno pocepane carape, utisak je bio kompletiran. Zove se Hikotu, iz Tokija je i ide vozom od Pekinga do Rusije. Bavi se razvojem software-a za mobilne telefone i pri tome ne zna engleski, sto mi deluje kao potpuno nemoguce. Odmah je u 8 ujutro otvorio po pivo i tu sam shvatio da cemo biti dobri drugari. Ne pamtim kad sam tako rano i na prazan stomak spicio pivo. Poneo je sa sobom gomilu grickalica iz japana i svaki put kad me ponudi sa ponosom i velikim osmehom kaze “dzapaniiiiiiz”. Ja se naravno moram oduseviti kako je to fantasticno.




Predeli oko Pekinga su divni. Slicno kao kod Kineskog zida, velike zelene planine. Kako se ide severnije postaje sve ravnije i ravnije i ne tako zeleno. Gradovi i sela kroz koje smo prolazili deluju popricno siromasno. Prasnjavi, sa trosnim kucama. Ne racunajuci centar mesta, ovde ljudi obicno zive u naseljima, nazovimo ih tako, slicnim hutongu samo sto su ulice jos uze, razmaci izmedju kuca prakticno ne postoje. Kuce nisu sive ali su od cigle. Ne omalterisane, samo cigla. Uglavnom nemaju prozore ka spolja, nego samo ka dvoristu. Ograde su isto tako od cigle, dosta visoke, tako da kuce deluju poprilicno zabarakadirano :)

Oko 9 smo stigli do granice. Tu smo imali pauzu oko 4 sata u Kini i 1 sat u Mongoliji. Pauza u Kini je najvise zbog promene tockova. Promena tockova se vrsi tako sto se vagon po vagon stavi na dizalicu, podigne i zamene se tockovi. U nekom trenutku sam dok smo jos stajali u stanici izasao da kupim nesto ali kad sam hteo da se vratim u voz to nije moglo. Zatvorena stanica, zabranjen izlazak na peron dok se ne promene sine. A to je najavljeno da ce biti za jedno sati i po :). Tako sam ostao zarobljen na zeleznickoj stanici u nigde, bez pasosa koji sam predao carinicima, bez stvari a u nadi da ce ih Samuraj cuvati. Novac je makar bio kod mene. Srecom nisam bio jedini, dosta ljudi iz voza je ostalo na stanici. Skontao sam se sa jednim Englezom i Australijancem i uz pivo smo ubili vreme.

Na granici u Mongoliji bila je mala neizvesnost. Kako nemam klasicnu vizu vec samo pecat iz Ljermontove, carinik je to cudno gledao i rekao nesto tipa “ne znam sta je ovo, mozda ces morati da sidjes sa voza”. Sa voza ipak nisam morao silaziti, uredno mi je pasos vracen i nastavili smo Samuraj i ja ka Ulan Batoru.

Tuesday, May 26, 2009

Pakovanje

Danas sam nesto bolje, ali za svaki slucaj nisam nesto preterano lutao. I juce i danas sam skocio do nekog trznog centra da pokupujem par sitnica. To je onaj, pravi trzni centar sa cenkanjem do iznemoglosti. Mislim da su juce Kinezi htele da dozive nervni slom kad smo se cenkali oko toga da li cu Misketovu majcu platiti 100 ili 120 dinara. Borba je bila naporna i iscrpljujuca ali dobio sam je za 100 dinara. Mozete samo zamisliti koliko sam u startu ponudio kad mi je poslednja cena bila 100 dinara :). Sta cu, imao sam vremena na pretek, morao sam nekako da ga potrosim.

Sutra ujutro u 7:40 krece voz za Mongoliju, a stize u Ulan Bator za nekih 30 sati. Voz bi trebalo da je kulturiska, videcemo. Obezbediti klopu za usput je bila vrlo komplikovana misija. Za sendvice ne postoji ni jedan sastojak koji bi se ovde mogao kupiti, sem evenutalno paradajza. Hleb, margarin, sunka....to ovde ne postoji. Morao sam se zadrzati na planu prezivljavanja pomocu krekera i vagon restorana.

Prehlada

Vec par dana sam blago prehladjen. Ubise me klime koje svuda rade, cak i u metrou. Danas sam onako, ne bas najbolje, pa sam odlucio da jedan dan iskuliram. Hteo sam jos jednom da odem do kineskog zida ali to ce sacekati neku drugu priliku. Picim po vitaminu c i fervex-u. Ako se ovde razbolim zadrzace me u karantinu do kraja zivota :)

Sunday, May 24, 2009

Tramvaj

Danas sam malo bolje volje, video sam tramvaj i sad mi je sve lepo :). Pravi pravcati tramvaj, koji radi i prevozi putnike. Posle tramvaja mislim da vise nema sta da se vidi u Pekingu :).



Jutros sam krenuo ka Podzemnom gradu. Mao Ce je imao fiks ideju da napravi podzemni grad da Kinezi imaju gde da pobegnu u slucaju nuklearnog napada. Pretpostavio sam da to mora da bude neko ludilo totalno ali nazalost zatvoren je. Produzio sam ka Tjenanmenu i tu naleteo na strava ulicu. Konacno nesto razlicito. Pesacka zona sa potpuno kockastim jednospratnim i dvospratnim zgradama od cigle, naravno sive boje. Tek poneka ima kineske drvene ornamente. Potpuno su pravilnih geometriskih oblika iliti kockaste. Ne mogu da provalim iz koje bi mogle biti epohe. Deluju dosta moderno ali kada se nabace kineski ornamenti deluju vrlo tradicionalno. U trenutku sam se osecao kao u nekoj ulici na divljem zapadu, samo sto kuce nisu drvene. Kroz nju prolazi tramvaj i prevozi putnike sa pocetka na kraj ulice.Preseca je, jos jedna zanimljiva ulicica. Soping zona za Kineze, iliti kao u bloku 70.

Za rucak sam konacno probao pekinsku patku. Otisao sam u restoran koji po Lonely Planet-u ima najbolju patku :), pekinsku naravno. Tu su me odusevili ovi iz LonelyPlaneta. Restoran je zavucen u nekom hutongu, jedva ga nadjoh. Rupetina totalna, ali klopa neprevazidjena. Mislim da sam se prvi put od dolaska razvalio od klope. Patka kao patka, u principu klasicno pacece pecenje. Nisam provalio da u toku pecenja dodaju bilo kakav zacin. Ono sto je cini fantasticnom je neki sos koji se dobija uz nju. Zamisli, em dobijes ogromnu patku em jos i sos pride. Kontam da smo mi debili sto ne mozemo tako da nesto brendiramo. Imamo mi pecenje ali moramo smisliti neku pricu oko njega. Npr nazovemo ga beogradsko malo prase. Smislimo razlog zbog cega mora da se sprema bas na odredjen nacin, serviramo ga sitno seckanog uz tacno odredjene zacine i tacno odredjeni nacin kako mora da se jede da bi se osetio pravi ukus beograskom malog praseta. Pekinska patka je upravo to, najobicnije, ali vrlo ukusno, pecenje koje ima svoju pricu.

Rezervisao sam hostel u UlanBator-u. UB Guest house. Ne mogu da pobegnem od Ub-a pa to ti je :) Deluje mi strava i potpuno je dzabe. Vec su me mailom kontaktirali i dogovorili smo se da me cekaju za zeleznickoj stanici, besplatno. U sredu rano ujutro krecem, u cetvrtak popodne bi trebalo da stignem tamo i onda krece rock and roll.

Saturday, May 23, 2009

Isto

Polako vec postajem zasicen Pekinga. Zasicen je mozda suvise teska rec, ali 8 dana danas sam vec tu, dosta toga sam video i skapirao grad dovoljno dobro. Nema vise nicega sto bi me iznenadilo u narednim danima. Danas sam bio do Letnje palate. Divan je park, ogroman, veliko jezero i opet gomila istih starih zgrada. Napravio sam citavih 5 i po fotki. Sve je isto kao i na ranijim mestima iako je vecina objekata izgradjena krajem 19og i pocetkom 20og veka. Prijala mi je setnja, jezero osvezava i ceo kraj je mnogo lep, ali jednostavno nema fasciniranosti, vlada osecaj vec vidjenog.I novi Peking je prestao da mi bude interesantan. Dovoljno je proci 2-3 kilometra i upoznati ceo Peking. Shvatiti da su svuda veliki bulevari sa jos vecom kolicinom automobila, ogromne zgrade, shopping mallovi na svakom cosku. I tako u celom celcatom gradu. Gde god da podjes ista slika. Neverovatno da grad od 18 miliona stanovnika nema razlicite delove. Svuda je ista slika. Kontao sam, mozda ja nisam otisao u prave krajeve, ali nije to. Ceo grad je jebeno isti. Neverovatno je da, recimo, nigde nema ostataka komunistickog Pekinga. Naidje se na zgrade koje lice na novobeogradske, samo su naravno mnogo vece, ali ne mogu da provalim da li su iz tog perioda ili ne. U ovom gradu je sve veliko osim Kineza. Jedino autenticno sto moze da se nadje (osim turistickih lokaliteta) jesu uske ulicice koje se protezu celim centrom od istoga ka zapadu. Zovu se  hutong. To je ste strava slika kada iz jedne turbo fensi ulice skrenete prvu desno i udjete u jedan potpuno drugi svet. Uska, prasnjava ulica sa malim, jednospratnim kucama. Naisao sam na dva tipa hutonga. Jedan vrlo ziv, sa dosta lokalnih nazovi restorana, radnji... Osetis 1000 mirisa u istom trenutku. U njima vrlo cesto mozes naici na Kineze koji igraju neke drustvene igre, najcesce karte. Drugi, u kome ljudi jednostavno zive. Poptuno miran i tih. Toliko tih da te bude malo i zent da prodjes njime. U hutongu se moze naici i na stare zgrade, slicne onima iz turisticki popularnih lokacija, samo u mnogo gorem stanju. Obicno pise i koje i kada tu ziveo. I hutonzi (ako je to mnozina) su identicni. Obidjes 2 i sve si video. Sve kuce su i tu iste. Jednospratne, od cigle, iskljucivo u sivoj boji. Sta tu neko ima da razmislja u kakvu ce boju da ofarba kucu. Kuce su sive i tacka, pa ti razmisljaj o boji koliko god hoces. Sto kaze Henri Ford Automobili mogu biti bilo koje boje dok god su crni.
Danas sam, eto, shvatio koliko se lako u stvari Peking upozna. Ili ja gresim? Daleko od toga da mi je bedak sto sam dosao ovde. Bilo je ovo u svakom smislu fascinantnih 8 dana, neverovatno iskustvo koje bih svakom preporucio da dozivi  jednom. Nekako mi se cini da necu imati zelju da ga posetim ponovo, osim Kineskog zida. On je zaista neverovatan. Moguce da cu narednih dana ponovo skociti do njega. A sasvim je moguce i da sam ja malo prolupao posle 8 dana samovanja, videcemo kako cu se svega ovoga secati kada prodje neko vreme.
Pokusao sam da odem i do Stare letnje palate. Nasao sam je lako ali ulaza nigde. Potpuno cudna situacija, svuda gde je postojalo nesto nalik ulazu ili nije vodilo nigde, ili je vodilo do nekakvih skladista ili je vojska to cuvala. Kasnio sam na akrobatsku predstavu pa sam morao odustati.
Akrobatska predstava je bila fantasticna. Mada pocetak celog hepeninga nije obecavao. Od hotela me je agencijski vozac odbacio do Beijing teatar-a. Zgrada teatra ne lici ni na sta, potpuno soc i poslednje sto bih pomislio je da je to pozoriste. Pomislio sam da je klasicna navlakusa za turiste i prevario se. Predstava je bila jako jako dobra.

Friday, May 22, 2009

Zoo

Sinoc sam svratio do obliznjeg fensi shopping mall-a, u potrazi za food kornerom i normalnjom klopom. Pljustala je kisa pa mi je to delovalo kao ok resenje za klopu. I pronasao sam je, nekoliko kineskih, tajlandski i japanski restoran ali prilagodjeniji mom ukusu od onih na koje sam do sada nailazio. Shvatio sam da sve sto sam juce napisao o globalizaciji ne stoji. Identicne su marke, da ne kazem brendovi, kao svuda u Evropi. Ovde mu valjda strane marke dodju kao narodnjaci u Hrvatskoj, javno se ne spominju a ima ih svuda.
Danas sam odlucio da malo iskuliram obilazak kulturno-istorijskih spomenika i zapalim do zoloskog vrta. Na putu ka istom svratio sam do Mao Ce Tung (ili bese Dung)-ovog mauzoleja. Mislim da sam bio jedini stranac. Nevidjene sigurnosne kontrole. Rancevi i fotoaparati se ostavljaju pre ulaska i sto je smesno, naplacuje se torba i svaki primerak foto aparata. Po principu Hteo si da slikas Mao Ce-a sa 2 aparata? Plati duplo. Nista specijalno, slicno Kuci cveca samo vece i vidi se pokojni Mao.
Zooloski vrt je neobican. U osnovi je park po kome su razbacani prostori sa zivotinjama. Nije fazon da gde god da se okrenes su zivotinje. Ides kroz park pa naletis na deo sa majmunima, pa opet park pa zirafe... Simpaticno i smirujuce. Prijalo je. Pande su, sto je i ocekivano, glavna atrakcija. Akvarijum je prica za sebe, skroz fascinantan i ogroman. Ima 7 nezavisnih celina, od dzungle preko korala pa do nezaobilaznih delfina. Imao sam srece da sam naisao u vreme sou-a delfina. Ulaznica je prava sitnica, 1200 din ali vredi. U zoo vrtu sam i ja bio jedna od atrakcija. Opet su me Kinezi savatavali da se slikam sa njima. Kad ti to rade u zoo vrtu, osecas se kao vrlo egzoticna zivotinja. Malo fotografisanja majmuna, pa malo pandi, pa se naleti na visokog belog coveka, pa slikanje i sa njim ;). Ja im obicno udarim kontru pa napravimo fotke i sa mojim aparatom. Da i ja imam da pokazem u svojoj zemlji primerke malog zutog coveka.


Peking i ja postajemo dobri ortaci, upoznajemo se sve bolje i bolje. Taksi vise i ne koristim, uglavnom metro. Em je jeftiniji em mi je lakse tako da se snadjem nego da taksisti objasnim gde treba da me vozi. Avantura sa taksijem obicno izgleda tako sto 10 minuta na recepciji hotela objasnjavam gde hocu da idem i da mi tu lokaciju napisu na kineskom. Da, recepcioneri nisu bas u najboljem odnosu sa engleskim. Tacno jedan ga zna dovoljno dobro. Kad mi nesto treba uglavnom se trudim da mi to zatreba kad on radi :). Nakon toga sa ceduljom krecem ka taksisti koji je analizira, gleda, nije mu jasno gde je to... i onda krenemo negde. U principu nije bilo problema osim prvi put kada nismo nasli lokaciju ali svaki put em traje em je neizvesno. Od nadasve simpaticnog vozaca sam odustao jer i on ne zna engleski pa smo jadnu Irenu non stop cimali kad treba nesto da se objasnimo. Zato picim sam i nema problema.
Juce zaboravih da napisem, na pregledu kod kineskog doktora opste prakse sam se raspitao o odnosu tradicionalne i savremene medicine. Koliko mi je objasnjeno, savremenu koriste kad nema drugog resenja, kad su jako jako bolesni. Od prilike sve dok nisu za bolnicu idu na akupunkturu.
U dobrom sam tempu, ostalo mi je da obidjem Staru i novu letnju palatu, podzemni grad, eventualno neki muzej i akrobatsku predstavu. Taman cu to da odradim tokom vikenda i onda imam ponedeljak i utorak slobodni program i priprema za Mongoliju :)Skontao sam da suvenire necu kupovati. Nemaju gde da mi stanu a i mrzi me da ih vucaram preko Mongolije i Rusije do Beograda. Miske ce dobiti svoju vise puta narucenu majcu :) i kupicu par unapred narucenih sitnica i mislim da je to to. Lepo da unapred najavim, da se ne nadaju ljudi previse. Poklone za Asenovu svadbu cemo ipak morati kod beogradskih Kineza da kupujemo :)
SMS sa 064 mreze definitivno ne dobijam. Radi se na otklanjanju kvara. Dule i Tosic su angazovani na resavanju problema, u toku noci ocekujemo povratak u normalni rezim rada.

Thursday, May 21, 2009

Kineski zid

Kineski zid. Nema se sta tu reci, treba ga doziveti. Ostavlja bez daha, koga slabo imam ovih dana ;).

Vreme mi je udarilo kontru. Ja sam se spremio za plus beskonacno, kremice, zastitni faktori, ovo ono... a temperatura je bila oko 21-22 u Pekingu, sto ce reci jos nekoliko stepeni nize kod Kineskog zida. Morao sam nabaviti duks, nije bilo drugog resenja. Posle ne tako dugog cenkanja sam ga dobio za 300 dinzi :) Sad cu ga taman nekome uvalim kao poklon iz Kine :) Sve vreme je bilo tmurno, izmaglica, na ivici kise, tako da fotke nisu bas najsjanije. Od svih suncanih dana sam bas danas morao da odem do Zida.
Cela ekskurzija je bila sjajna. Kostala je nepunih 30 eura, a obisli smo grobnice Ming, fabriku/prodavnicu predmeta od zad-a, centar tradicionalne medicine i Kineski zid. Uradio sam besplatni pregled kod akupukturologa, zdrav sam, mogu da nastavim put. Pogodio je da imam poviseni holesterol. Slucajno ili ne, uglavnom pogodio je covek. Uzrok toga je unutrasnja temperatura, samo nisam shvatio da li treba da je povecam ili smanjim :) Hteo je i neki lek da mi uvali, ali ne dam se ja tako lako... Dobio sam savet da pijem dosta vode, pa verovatno treba da smanjim unutrasnju temperaturu.

Prvi put sam jeo sa Kinezima za istim stolom na tradicionalan nacin. Okrugli sto, dosta jela u sredini i svako uzima sta zeli. Pobrao sam simpatije Kineza sto znam da koristim stapice. Otkrio sam sta oni doruckuju. Vodicica je znala solidno engleski pa sam je smarao svakakvim pitanjima. Ko veli, kad sam vec naisao na nekoga ko moze da mi pojasni neke stvari bolje da to iskoristim. Uglavnom, za dorucak piju sojino mleko i jedu nesto sto mi je ona rekla da je slicno hlebu.
Danas sam stekao dobru predstavu koliki je Peking. Napustali smo ga jako jako dugo. Sigurno jedno sat i po iako guzva nije bila preterana.
TV. Televizija je spektakl. Imam tacno 60 kanala od kojih je njih 60 iskljucivo kineskih. Kad kazem iskljucivo mislim na to da nema ni jednog stranog filma ili serije makar i sinhronizovanog, sve je u kineskoj produkciji. Jedino CCTV5 koji je sportski kanal ima malo evropskog fudbala i NBA kosarke. Nisam video ni jednu reklamu ne-kineske kompanije. Uopste utisak je da globalizacija nije bas preterano dotakla Kineze, u svim sferama imaju svoje brendove koji su ispred zapadnih. Ima ovde i adidas i nike ali kineske firme dominiraju ubedljivo i u sportskoj garderobi. Jedino McDonalds i KokaKola su pristuni kao i svuda. Iznenadjenje je Nestea koji se svuda moze nabaviti. U zemlji koja je izmislila caj da strana kompanija progura svoj ice tea, veliko iznenadjenje. Kod automobila je globalizacija najprimetnija, voze se sve svetske marke bez izuzetka. Iznenadjen sam sto slabo ima kineskih automobila.
Cene.
Metro 20 dinTaksi prvih 3 km 100 din, posle toga 20 din kmRucak 300-500 din( u skromnijoj kafani)Pivo u nocnom klubu 100-500 din (malo) Pivo u kafani 50 (0.6l)Voda 0.5 30 dinKarte za lokalitete 100-600din

Wednesday, May 20, 2009

Park, hram, hram, park, hram...

Danas je trebalo da idem do Kineskog zida ali su mi sinoc pomerili za sutra. Umesto toga obisao sam nekoliko hramova i parkova. Trip mi je bio da uglavnom prepesacim ceo dan, da ne koristim javni prevoz, sto sam uglavnom i ucinio.
Usput do prvog parka sam kupio karte za Mongoliju. Voz ce me dosta kostati. Karta do Moskve kosta izmedju 300 (prva klasa, grupna karta) i 600 eura (de lux kabina, 2 lezaja i wc, pojedinacna karta). Ako se uzme u obzir da sam avio kartu Beograd-Peking, Moskva-Beograd plati malo jace od 600 eura, onda mu voz dodje extra luksuz.
Na danasnjem meniju su bili Ritan park ( Hram sunca), Dongye hram, Lama hram, Konfucije hram i na kraju Ditan park (Hram zemlje).
Kroz Ritan park sam samo prosao, nista specijalno. Dongye hram je ludilo. Taositicki hram u kome je bila gomila ministarstava u to vreme. Ministarstva su obicne prostorijice 3 sa 3 rasporedjene jedna do druge po zidu hrama. Ukupno 70 i nesto. Sada su tu statue sto ljudi, sto demona, sto zivotinja koje simbolizuju to ministarstvo. A ministarstva potpuna ludncia, od normalnih i ocekivanih do skroz morbidnih. Ministarstvo za primenu 15 nasilnih smrti, zivota i smrti, lutajucih duhova... ali i za istrazivane pogresno osudjenih... svako ministarstvo ima detaljan opis na engleskom i mnogo je zanimljivo za shvatiti kako se tada funkcionisalo. Utisak je da dosta ima ministarstava za istrazivanje istine i ispravljanje gresaka, tako da mi se cini kao da se ili dosta radilo na tome da nema pogresno osudjenih ili se samo hteo ostaviti takav utisak ali kad se utvrdi da si kriv onda si puko ko zvecka. Onda padas u sake ministarstva za 15 nasilnih smrti :)



Nakon toga sledi Lama hram. Prvi zivi hram na koji sam naisao, u smislu da tu budisti zaista dolaze da upraznjavaju verske rituale. Nije hram u klasicnom smislu vec je sastavljen od 15ak manjih hramova i svaki sluzi kao mesto za molitve. U skoro svakom se nalazi minimum jedna statua bude ispred koje se vernici mole. Na ulazu u svaki je mesto gde se pale incensi. ono sto je u hriscanstvu sveca u budizmu je incens. Moram priznati mnogo mi je to simpaticnije, makar lepo mirise. Centralnom delu u nizu se nalazi 4-5 hramova. Poslednji je i najveci. Tu je ogromna statua bude od 24 metra, ako sam dobro zapamtio, 8 pod zemljom i 16 iznad zemlje. Sastavljen je od jednog komada drveta i kao takav je usao u ginisovu knjigu rekorda. Nikad mi nece biti jasan taj religijski trip da se prave sto veci verski objekti, simboli... Zar u srzi skoro svake religije nije biti skroman i mali? Valjda je gomila takvih apsurda i razlog sto preterano ne gotivim religije, odnosno njihov institucionalizovani oblik. Nazalost unutrasnjost hramova je zabranjeno fotografisati pa odatle nema fotografija.
Konfucijev hram. Ovde imam strava fotke iznutra. Valjda kad nema Bude onda je ok praviti fotke iznutra. Na kraju kratka setnja parkom Ditan. Na nekoliko mesta pa i tu sam naleteo na sportsko rekreativni centrar za kineze na otvorenom. Gomila sprava za vezbanje, istezanje, masazu. Uz to se ponekad nadju i tereni za badminton i stoni tenis. I sve to naravno perfektno ocuvano. Sprave za masazu su mi, posle predjenih n kilometara, vise nego dobro dosle. Ocekivao sam da ce ovde biti masaza na svakom koraku ali na njih sam nailazio samo u, jelte, sumljivim krajevima. Isto tak apoteka nigde nema, danas sam srecom prepesacio pola Pekinga pa sam naisao na ukupno 2. Trazim danima neku zastitu od sunca. Sutra idem na Kineski zid, tako da danas nisam uspeo da nadjem bio bih resh pecen.
Njihova stara arhitektura polako pocinje da me smara u smislu da im je sve isto. Ne slicno, ne istog stila, sve je identicno. Daleko od toga da mi se ne svidja ali sam danas konacno stigao i da pregledam sve dosadasnje fotke i shvatio da imam 300 istih fotki. Zgrade su identince, oblik osnove se razlikuje ali sve je ostalo potpuno isto, boje, oblici, sare, totalno sve iako su zgrade iz razlicitih vekova. Liza, moja vodicica iz Zabranjenog grada, mi je objasnila da su oni smatrali da je to savrsen dizajn i da prosto ne moze biti bolje i onda ga nisu ni menjali. Ne znam koliko je te istina ali svakako jeste razumno objasnjenje.
U klopi ne uzivam koliko sam ocekivao. Obicno vrlo ogladnim pre nego sto negde sednem, i obicno sednem u neki prvi lokalni restoran gde ima dosta Kineza. To je valjda garancija da je hrana dobra. Medjutim naravno sve je na kineskom, po slikama jela ne delujuju preterano zanimljivo a kako sam mnogo gladan ne usudjujem se mnogo da eksperimentisem. I dalje me muci pitanje, sta Kinezi doruckuju?

Tuesday, May 19, 2009

100 piva,1000 piva...iiideeemooo

Sinoc sam odlucio da odem u grad i to u fullu, obukao najbolju kosulju, parfem, gel, sve kompletno, ozbiljan izlazak :). Kafic naci u Pekingu je potpuno nemoguce. Toga jednostavno nema. LonelyPlanet, moj najbolji drugar na ovom putovanju, mi je bio vise nego koristan. Postoji ta ulica gde su do skora bili jedini kafici i klubovi u Pekingu. Oni jos uvek funkcionisu ali su vrlo glupi. Izlaze samo Kinezi i glupi turisti. Uglavnom je ziva muzika i to kineska. Ja sam se zab'o u jedan gde je bend svirao muziku tipa Bitlsi. Kineski engleski je nesto sto je mnogo mnogo smesno. Em, sto kaze Isidora, dodaju na kraju reci a ili e, em sto pola slova ne znaju da izgovore. Jos kad tome pridodamo pevanje, mozete zamisliti kako to izgleda. Onda sam se malo prosunjao krajem i naleteo na Shooters. Mali klub, rupa u principu, gde dj pusta odlicnu mjuzu, pivo 100 dinzi, super atmosfera. Upoznao sam neke Nemce, studenti na proputovanju Kinom i zaglavio sa njima do 4 ujutru. Kineskinje, makar one iz Shooters-a, su iznenadjujuce slobodne, nikakav problem prici, djuskati sa njima. Ja u principu ne spadam u ljude koji lako uspostavljaju kontakt sa nepoznatima ali nocas je nekako bilo veselo i super sam se proveo sa Nemcima. Zanimljivo je da sam na nekoliko mesta pored kojih sam prolazio naletao na belgijska piva i to na ale piva (Leffe, Duvel) koja su jako cudna i ne moze bas svako da ih pije. Ja sam se ipak zadrzao na domacim kineskim pivima kojima sam veoma zadovoljan. Valter pivo jos nisam pronasao :) Povratak je bio zanimljiv, taksista je hteo da me ostavi daleko od hotela, pri tome sam ja utripovao da sam u potpuno drugom kraju Pekinga a bili smo u mojoj ulici, tako da smo se malo svadjali. On na kineskom, ja na cistom jebem ti mater sprskom.



Danas sam bio do Hrama Raja (ako se tako kaze na srpskom  Temple of Heaven). Hram gde su se sve vece verske ceremonije odrzavale. Opet ogroman prostor. Centralni deo je religijski, okolo njega je ogroman park. Spicio sam nekih 3 sata na plus beskonacno u hramu i oko njega. Na izlasku sam opet naisao na raspevane i razigrane Kineze. Preko nekog improvizovanog razglasa picila je Kineska muzika i 30ak Kineza je djuskalo. Napravio sam sjajne snimke. Naravno i ja sam morao da im se pridruzim :) Cak sam i dao jednom Kinezu da me snima ali nije bas uspelo. Videcu ako me ne bude mrzelo da pocnem i filmice da snimam.




Predvece sam otisao do kraja u kome je ona pesacka zona sto lici na Knez. U njenoj blizi postoji deo sa jedno brat bratu 50-60 tezgi sa raznom klopom. Izgleda kao vasar i ima svega, od zmija do banana. Ne, ovaj put nisam probao skakavce i bubasvabe, odlucio sam se za proverenije varijante i zadrzao sam se na necemu sto mi je objasnjeno da je zmija i shvatio da je to ipak klasican vasar i sarena laza za glupe turiste. Manje vise je sve bilo poprilicno odvratno. Po takvim tezgama se sprema uglavnom nesto sto je slicno raznjicima, na dugackom stapu nataknu komade mesa i jako ih zacine. To zna da bude veoma ukusno, ovde to nije bio slucaj. Takav stapic kosta od 20 do 50 dinzi. Skroz super varijanta za usputnu klopicu.

Jos uvek sam pod jakim utiskom kako je ovde sve sredjeno i uredjeno, sto bi se reklo po zapadnim standardima, mada su ovde standardi po tom pitanju veci nego bilo gde gde sam bio na zapadu. Mislim da ce mi za taj vid standarda od sada Kinezi biti reper. Sve je perfeektno uredjeno, od toga da je apsolutno sve prilagodjeno slepima i invalidima i u centru i van njega, oznake tipa pazi na glavu, mokar pod svuda, rekao sam vec da su ulice fenomenalno oznacene, putokazi svuda, toaleti svuda, kante za djubre svuda i to odvojene za otpad koji se moze i koji se ne moze reciklirati, metro cist kao suza, iako postoje automati za kupovinu karata tu je uvek covek da pomogne, usitni novac i sl... Saobracaj za ovako veliki grad odlicno funkcionise, ima guzvi ali prohodno je. U parkovima je zabranjeno pusenje, totalni respect. Zaista sam odusevljen i ovo je ogroman sok za mene. Kapa dole Kinezima!

Monday, May 18, 2009

Zabranjeni grad

Sinoc sam skocio do obliznje pesacke zone, slicno nasem Knezu i tu naleteo na dame sumljivog morala. Da bi shvatili kako to smesno izgleda probajte zamisliti kada bi kod nas u Knezu bile kurve na svakom koraku.
Vreme se prolepsalo. Vidljivost je mnogo bolja nego u subotu. Cak mi se cini da je i vazduh podnosljiviji ili sam se vec navikao.
Danas je vec sve funkcionisalo glatko. Najpre sam ponovo pokusao i uspeo da nadjem outdoor radnju. Ovaj put drugu nego juce, na lokaciji mnogo blizoj hotelu. Da sam se zajebao sto nisam sve kupio u Beogradu bilo mi je jasno cim sa usao u trzni centar. Totalni fenseraj. Hteo sam da budem pametan i da ne kupim outdoor odecu u Beogradu, bilo mi je skupo i sad sam ovde platio jos skuplje :). Ne smem ni da kazem koliko sam platio jaknu. Cak je i bilo nekoliko radnji i svuda su slicne cene. Makar je neki turbo materijal, i za kisu, sneg, led, vetar,..., jede zivu decu :). To se ja tesim. Nisam hteo da se smaram i trazim nove radnje sa outdoor opremom i ovako sam izgubio mnogo vremena. Kasnije sam slucajno naleteo na jos jednu radnju, cene su vrlo slicne.
Ostatak dana sam proveo u Zabranjenom gradu na plus 34 stepena. Za 1000 dinzi sam unajmio vodicicu.Ispred gada se nalazi gomila vodica, kontao sam da je to u stvari prevara i da bi verovatno trebalo uzeti audio guide, ali nekako su mi oni dosta smorni. Nije me mnogo kostalo a vrlo je prijalo posle par dana pricati sa nekim ko te razume :) Za malo jace od sat smo prosli centralnim delom, ostatak sam sam obilazio. Ogroman prostor, nekih 2.5 sata sam bio unutra a dosta toga nisam video ili sam samo protrcao. Uz ivice grade je mnogo mali prolaza i malo malo naidje se na neko dvoriste sa zgradom u kojoj je muzej necega. Citav lavirint je napravljen od tih prolaza i mnogo je zanimljivo tumarati i otkrivati sta se nalazi iza narednog coska. Inace je tu zivelo oko 10 000 ljudi, pa probajte zamisliti koliki je to prostor. Jedna zanimljivost, svi carevi si umali tacno 73 zene, jednu pravu i 72 konkubine. 9 i 8 su im neki bitni brojevi, vezano za jin i jang, pa odatle i 72 (9*8) zena.
Skontao sam odakle ideja da asfalt na trotoarima menjamo plocama. Ceo Peking je u skoro identicnim plocama sa sve stazama za slepe.



Koliko god sami Kinezi nisu prilagodjeni stranim turistima, sam grad jeste. Na bukvalno svakoj raskrsnici su dvojezicni putokazi, u metrou je sve savrseno objasnjeno, naziv i najmanje ulice (hutonga) je dvojezican i table sa nazivom ulica svuda postoje. Grad je izuzetno cist i uredjen. Malo malo pa se naidje na neki sjajno uredjen park, cvece je svuda gde se ima mesta posaditi i vrlo pedantno se odrzava. Moguce da je razlog tome sto se ipak krecem delovima grada gde su hoteli, poslove zgrade i sl ali definitvni utisak je taj da je sve veoma cisto i sredjeno. Javnih wc-a ima bukvalno na svakom cosku. Cesto postoje i putokazi do najblizeg. Da li Kinezi mnogo kenjaju ili je nesto drugo u pitanju, ne znam, uglavnom wc-a ima koliko god hoces.


Najcesce se hranim po kineskim restoranima ( a i gde bih drugde) i mnogo su drugaciji od nasih. Dosta ima specijalizovanih za odredjenu vrstu jela. Npr sinoc sam bio u restoranu gde sluze samo nesto sto je najslicnije velikim raviolama, danas sam klopao u restoranu gde sluze samo supe sa ogromnom kolicinom pirincanih rezanaca. To je bilo mnogo smesno. Dobijes jedno 2 litra supe, gomilu rezanaca sa strane, nekoliko zacina, malo mesa i tako. Onda sam sve to izmiksas i pokusas da pojedes. Kako su rezanci oblika i duzine spageta pokusajte zamisliti kako izgleda jesti ih stapicima. Ostatak restorana su uglavnom bili lokalni u hutongu blizu hotela. Tu ima svega i svacega a najmanje sitno seckanog mesa sa raznim povrcem koje smo mi navikli da jedemo u kineskim rerstoranima. Dosta ima cudnih delova zivotinja, nogice repovi... Jos nisam probao pekinsku patku (a nosim kratku kosu) i slusam taj zvuk). Plan mi je da je probam u nekom fensi restoranu, da garantovano bude dobro spremljena. Moram da provalim sta kinezi jedu za dorucak. To me bas zanima posto u restoranima apsolutno nema nicega sto bi se moglo doruckovati. To mi je trenutno najkomplikovaniji obrok.

Sunday, May 17, 2009

Dan dva

Danas je trebalo da pokupujem sve sto mi je neophodno za nastavak putovanja a nisam hteo u Beogradu jer je ovde znacajno jeftinije. Od jakni, dukseva za outdoor aktivnosti pa do video kamere. Hteo sam da kupovine obavim na pocetku, da posle ne razmisljam o tome. Shvatio sam kako sve moze biti komplikovano kad te okolina apsolutno ne razume. Kinezi ne znaju da citaju engleska slova, nazivi ulica na engleskom nista im ne znace. I kako onda nekome objasniti gde zelis da ides? Sa druge strane cak i kada nekako objasnis to ne znaci da ces uspeti da nadjes tu adresu.
Adrese su ovde od manjeg znacaja za pronalazenje neke lokacije. Mnogo je bitniji broj telefona te lokacije, tako da se taksista i neko sa te lokacije telefonom mogu objasniti gde se to zaista nalazi.



Na moju nesrecu imao sam broj telefona ali nije tacan, tako da nisam uspeo da pronadjem outdoor radnju i lepo smo se vratili nazad neobavljenog posla. Srecom pa je ovde taksi 20 din/km pa sto se mene tice mogao je da me vozi do prekosutra. Makar sam prosao raznoraznim delovima Pekinga. Ogroman grad. Sve sam se nadao da cu naici na neko predgrađe gde vise nema ogromnih zgrada. Do njih nisam stigao a bio sam jako daleko od centra Pekinga. Non stop su ogromne zgrade i siroke ulice. Naisao sam u tom lutanju za outdoor radnjama i na CCTV, novu zgradu. Potpuno je luda i ja zaista ne znam kako se ta zgrada ne urusi. Deluje kao da bi postojanje i najmanje gravitacije dovelo do totalnog rusenja.
Predvece sam iskulirao u Beihai parku. Simpa park sa velikim jezerom. Dosta Kineza pici igru sa necim sto lici na veliku badminton lopticu koja se sutira nogom. Poenta je dobacivati se njome tako da ne padne na zemlju. Bilo mi je simpa pa sam im se na kratko pridruzio, no nije me islo pa sam nastavio svojim putem. Po parkovima Kinezi pevaju na svakom cosku i to preko razglasa. Potpuno ludilo jer se u jednom trenutku cuje sa 5-6 lokacija pevanje na kineskom.

Fotke

Okacio sam prve fotke na picasa-i: http://picasaweb.google.com/predrag.spasojevic/KINA

Saturday, May 16, 2009

Ceca i smog

Pocelo je. Put kao put, sve je bilo ok. Let ka moskvi je kasnio 1 sat pa sam bio malo u frci da li cu stici na drugi let.

Sletanje u Peking oko 7 ujutro ( 1 posle ponoci po nasem) posle tacno 12 sati putovanja. Vozac me ceka. O njemu sam znao da se zove Ivan i da ne zna ni engleski ni ruski. Nekako sam pretpostavio da je neki nas lik, no medjutim to je 100% Kinez, koji osim toga sto ne zna ta dva jezika ne zna ni jedan drugi. No vrlo brzo smo uspostavili komunikaciju univerzalnim jezikom - muzikom. Znao sam da ima neke diskove sa nasim narodnjacima pa sam mu iskusno zatrazio da pusti muziku i tu krece ludilo. Narodnjaci, pojacavanje do maksimuma i Ivan i ja pevamo ko blesavi.
Ivanovo pevanje je poprilicno zvucalo kao Ken Lee ali je za jednog Kineza odlicno skinuo reci.


Vazduh ovde ne postoji, samo je smog u opticaju. Ne mogu opisati koliko je gadno ovde disati. Ceo grad je konstanto u izmaglici od smoga. Za nebo nisam jos provalio da li se ne vidi od smoga ili od oblaka. Cudno je, dosta je toplo ali nije jako sunce, bice da je zbog smoga. Cenim da je resenje da izvezemo cist vazduh u Kinu. Stvarno bi dupe prodao za malo cistog vazduha.
Hotel je bas ono sto sam i trazio. Blizu Zabranjenog grada sa jedne i zeleznicke stanice sa druge strane. Soba je mala ali nova i cista. Doduse nema ni jedan orman ali prezivecu i bez toga. Po principu nema odmora dok traje obnova ostavio sam stvari u sobi i krenuo u istrazivanje Pekinga.

Nesto sam zesce bio gladan, a ne volim da sam gladan :), pa sam kao svaki glupavi turista prvo skocio do obliznjeg Meka. Šok. U Kini nista ne moze biti normalno pa ni Mek. Apsolutno nista od standardnih sendvica nema. BigMac, cheesburger... - ne postoji. Narucio sam nesto, dobio nesto drugo sa jajima. Ukus nema veze sa onim na sta sam navikao ali nije los.

Krenuo sam ka Tjenanmenu i Zabranjenom gradu. Usput naleteo na neki simpa park sa gomilom matorih Kineza. Dvoje "studenata" mi je objasnilo da je to mesto gde se okupljaju stariji muskarci i zene koji traze partnera. Mnogo je smesno gledati stotine matorih Kineza kako se muvaju :). Studenti su pod znacima navoda zato sto se ovde svi predstavljaju kao studenti i pokusavaju nesto da ti uvale.

Setnja ko setnja, obisao sam onako informativno Tjenanmen, Zabranjeni grad,... nisam nigde ulazio, detaljni obilazak ostavaljam za neki od narednih dana. Kako je danas subota, cini mi se da je cela Kina dosla da obidje Zabranjeni grad. Ja sam svima izgleda vrlo egzotican, nekoliko ljudi me savatalo da se slikam sa njima, mnogi me zagledaju :). Slican osecaj sam imao i na Tajlandu prosle godine ali su tamo nekako bili manje napadni. Nema veze, to mi je potpuno cool.

Palo je i prvo pivo. Ovde je veliko pivo zaista veliko 0.6l. i uopste nije lose. Cene mi se cine ne toliko niske koliko sam ocekivao, ili sam ja jos svezi turista pa me vacare. Pivo je u nekoj lokalnoj kafani 100 dindzi, ice tea sam u prodavnici platio 40 din. Mada sam uspeo da rucam za 200 dindzi u sasvim korektnom restoranu u hutongu blizu hotela. Naravno niko ne zna ni jedan jezik osim kineskog i meni je na kineskom ali srecom u slikama. Pokazao sam na nesto. Ispostavilo se da je jel bilo uzasno ljuto. Preziveo sam.

Monday, May 11, 2009

Vozac

Sticajem cudnih okolnosti imacu licnog vozaca u Pekingu. Covek ce me docekati i voziti gde god treba. Divno je kad naletis na jos divnije ljude.  Veeeelikooo hvala Sandri i Ireni Ismanovski!!!

Mapa puta



Kazu ljudi, nije im jasno kuda cu tacno da idem. Odlucih da im nacrtam :) Dakle, krecem od Pekinga. Nakon toga sledi UlanBator gde ne nameravam da se duze zadrzim. Odatle idem "lagano" ka Tsetserlegu. Plan je da obilazim okolinu tog grada pa gde zavrsim... Nazad do UlanBatora i u voz do Irkutska i Bajkalskog jezera.  Nakon toga vozom idem 3 dana do Moskve.

Wednesday, May 6, 2009

Sitno do polaska

Jos 9 dana do polaska. U medjuvremenu sam stupio u kontakt da deckom koji je motorom isao od Beograda do Pekinga, preko Rusije i Mongolija. Konacno neko da mi iz prve ruke prenese iskustva iz Mongolije. Oni su uzeli poslovne vize u Ljermontovoj i za Rusiju i za Mongoliju. Tako da ja ovih dana idem da dodam u pasos i Mongolsku vizu. Osnovna preporuka je bila "Ne obilazi turisticke lokacije, idi Mongolijom u sopstvenoj reziji",  sto sam donekle i sam planirao.  Saznao sam i da bankomati rade po Mongoliji sto dosta olaksava stvari. Necu morati preterano kesa da nosim sa sobom.

Konsultovao sam se i sa planinarima oko garderobe.  Cilj je da se spakujem u sto manje prostora a da imam garderoba za sve vremenske uslove. Odusevljen sam koliko je tehnologija materijala napredovala.  Bukvalno je dovoljno da obući tanji duks i jos tanju janku i da ti do 0 stepeni ne bude hladno. Naravno ne bilo kakav duks i jaknu. To mi se vrlo svidelo kao opcija, ne zauzima puno mesta, moze za niske a moze i za više temperature. Obišao sam www.gora.co.yu da na licu mesta vidim kako svo to čudo tehnologije izgleda.  Ipak sam se odlučio da ništa ne kupujem ovde,  kad već idem u Kinu vrlo je glupo kupovati bilo šta ovde. 

Posetio sam i lekara i obavio detaljan tehnički pregled :). Sve je ok, živ sam i zdrav. Dobio sam spisak lekova koje treba poneti. Bolje da ja imam lekove kod sebe nego da me leče šamani u Mongoliji :). Uplatio sam i zdravstveno osiguranje, nije jeftino ali vredi ga imati.

Hotel u Pekingu me je zezao oko rezvervacije, kao nije mogao da prihvati moju vizu,  pozajmio sam zlatnu vizu pa kad i ona nije prošla otkazao sam rezervaciju i uzeo drugi hotel http://www.booking.com/hotel/cn/bei-jing-dong-dan-bin-guan.html?aid=304142
Slična lokacija, slična cena.

Pregledao sam malo vremensku prognozu. Potpuno je spektakularna. Trenutno je u Pekingu 30 stepeni. U Monogoliji izmedju 10 i 20 a nocu ide i do -6, slično je i u Irkutsku.  Razlika izmedju maksimalne i minimalne temperature u Monogoliji je oko 20 stepeni :)
Trenutno je u Mongoliji kišovito sa jakim vetrom. Nadam se da će se to srediti do mog dolaska.