Friday, January 1, 2010

Ne mozemo brze jurimo 30

Uputili smo se ka Huay Xai-ju. Autobusom. Firma Krstic, original. Ana, ja, jos dvoje turista i lokalci. 180km. 5 sati voznje. Kazu da je odlican put, nov. Kakvi su im onda losi putevi. Verujem da cemo saznati. Prolazi se kroz brda, ovde nema niceg drugog, tako da je put stalno sa usponima i padovima. Kad krene uspon, to je opsta frka, jedva se krecemo. Gore nego kamioni na ulasku u Beogradu posle Bubanj potoka. Ubacio sam sluske, skapirao da moram da pustim neku rokacinu, da utripujem da idemo 180 na sat. Guano Apes. Moze. Lords of the boards dok idemo 20 na sat, sjajna kombinacija.
Pish pauza. Svi izlaze u polje. Muskarci desno, zene levo, zna se red.
Sve vreme prolazimo kroz sela, sva su slicna, iste kuce su svuda. Priroda je neverovatna, zelenilo gde god se okrenes. Jedino sto mi bode oci su hramovi. Sela su kao sto sam vec pisao vrlo vrlo siromasna i jadna, kuce od bambusa, u stvari sojenice, zbog kise su na subovima. Prozora ima ali nema stakala, samo oni zastori. Nema ni struje ni vode. Ali zato su hramovi velelepni, uslovno, u odnosu na selo. Ni pocemu se ne razlikuju od hramova u gradovima i bogatijim zemljama. Makar spolja. Jebem mu mater, crkva uvek nadje za shodne da pare trosi na hramove. O budizmu ne znam mnogo ali kontam da je poena u trazenju nistavila, nirvana i te fore, pa koji ce onda koji k* u lepom hramu da traze nistavilo, nek odu u prvo selo ili jos bolje u dzunglu, i tu nema potrebe ni da traze, tu je totalno nistavilo. Vrlo banalizujem stvari ali me nerviraju takve nelogicnosti.
Inace i na Tajlandu i ovde je obicaj na svaki muskarac ili makar jedan sin iz porodice provede neko vreme u manastiru kao monah.

No comments:

Post a Comment