Friday, January 1, 2010

Dzorz iz dzungle

Krenuli smo u nasu “trekking” ekskurziju zbog koje smo i dosli u Luang Nam Tha. U blizini grada nalazi se Nam Ha nacionalni park (nije greska u kucanju jeste Ha) koji je samo jedan u nizu nacionalnih parkova u Laosu ali poznat po ogromnom drvecu i velikom broju plemena. Od recimo 50 razlicitih nacionalnosti u Laosu, 40 zivi ovde. Tura predvidja 5-6 sati pesacenja dva dana, obilazak 3 sela i spavanje u jednom od njih.

Ekipa je bila sarena pola matoraca, pola nazovi mladih. Matorci su 50-godisnji par iz Australije (Dzordz i zena mu) i podjednako star par iz Novog Zelanda. Cast mladih pored nas branila je i Italijanka. Ceski budisti su ostavili toliki utisak na nas da ridjokosa i pegava Italijanka koja se zove Evelin i prica engleski bez prepoznatljivog italijanskog akcenta nije delovala preterano cudno. Jedino po cemu se prepoznaje njeno poreklo je to sto ne zatvara usta. Srecom vrlo je blesava i zanimljiva tako da to ni malo ne smeta, naprotiv. 3 godine je na putu, u Australiji je radila i putovala 2 godine, istekla joj je viza i sad putuje regionom.
Dzordz nam je bio sve vreme hit, covek nije nista specijalno, cak i pomalo dosadan ali zena ga je stalno zvala Dzooordz sa onim dugim “o” koje ime zlicu “u” u sebi sto je makar meni bilo beskrajno smesno pa sam ga ja isto tako oslovljavao. Na kraju se ispostavilo da u gostionici u kojoj je odsedo nisu osuli njegov ves a trebalo da je sutra putuje dalje, pa smo se svi smejali kako se Dzoooordz u pidzami putovati. Vama verovatno to ne deluje preterano smesno ali mi smo umirali od smeha zamisljajuci Dzooordza u pidzami kako ulazi u lokalni autobus.

Vodic je bio sjajan. Pongsa, tako se valjda zove. Odlicno zna engleski, kaze 3 godine je ucio privatnu skolu ali da je najvise naucio kao vodic, sto radi vec 2 godine. Mi smo svi bil nesto kao profi obuceni, specijalna i obuca i odeca, on u papucamaa, japankama, farmerke i majca. Ne treba da vam kazem da je skakutao tamo gde smo mi jedva uspevali da prodjemo. I vrlo je prirodan i opusten. Kako naletimo na neku zanimljivost, bilju, drvo, bilo sta, on pokaze ali to je onako, ne planirano, vidi neku biljku koja se jede ili zacinsku ubere je pa nam da da probamo. Zamislite travu sa ukusom limuna, cak ima i engleski naziv lemon grass. Inace ovde mnogo biljaka koriste u ishrani. Njihove corbe su pune kojekakvih travki i rezanaca, i to je strava ukusno.

Prvi dan je poceo sa maglom sto je dalo celom predelu neverovatnu misticnost. Idete prasumom a sve u izmaglici. Priroda nije bila tako lepa kao drugog dana, vise je licila na gustu sumu, ali je bilo vrlo naporno. Ne znam sta je gore kad se penjemo i kad srcka krece da radi 200 na sati a dusa na usta izlazi, il i kad se spustamo i kad su noge pod rucnom, prsti bi da probiju patike a kolena u rebusu kako da se nameste da bi ukocio kako treba. Rucak. E to treba doziveti. U improvizovanoj kucici. Umesto stolnjaka je postavljeno palmino lisce (ili neko slicno ogromno), direktno na njega je postavljena hrana, Laosanska, trave, povrce, meso, ukusno i pomalo ljuto i nezaobilazni lepljivi pirinac. On je stvarno lepljiv kao da je celina, hleb, kad otkidate zalogaj, prstima, kao da je hleb, nije bas lako odvojiti parce. Tu su nam pokazali kako se tradicionalno jede u Laosu. Prstima. Uzme se parce pirinca i prstima uzme malo hrane i to se pojede. Bolje u zivotu nisam jeo.
Obisli smo i ta tri sela, doduse odmah po pocetku puta prosli smo kroz jos jedno selo. Sva pripadaju narodu koji se valjda zove Lantam sto, opet valjda, znaci Plavo odelo ili nesto drugo plavo. Uglavnom plavo. Zene su obucene u plavu, ljubicasto plavu nosnju. Obrve nemaju, trajno ih depiliraju u 15 godini (ha, nesto sam precizno zapamtio), kosu vezuju u pre osim siski koje nesto polu briju polu pustaju i zalizuju. Nose sorceve do kolena a listove umotavaju u belu traku, time stite noge kad idu u sumu. Bilo kako bilo, zene su im prelepe i jos jednom prelepe. Muskraci nisu tradicionalno obuceni. I to je tako isto u celom svetu. Muskarci, jebiga, imaju pravo da teraju modu, dok zene moraju da postuju tradiciju.

Sela su bukvalno plemenske zajednice. Tri koja smo obisli uz reku nemaju skoro nikakav dodir sa ostatkom sveta. Do njih ste stize putevima kojima smo mi isli da to je jedva probijena stazica kroz sumu i treba brat bratu 4-5 sati, mada kazu ima i precica. Nikakva ekonomija ne postoji, oni rade da bi obezbedili sebi hranu, viskova nema. Jedina druga aktivnost je pravljanje dece i odgajanje iste. I to je to. To je zivot. Pongsa kaze da sela koja imaju prilaz putu zive bolje jer onda mogu nesto i da prodaju. Zanimljivo je da svaka tura spava u drugom selu jer dolazak turista donosi odredjeni prihod selu pa tako ravnopravno svako selo dobija novca. Mestani su nam odmah ponudilii suvenire i pice, naravno skuplje nego u gradu ali time se doprinosi lokalnoj zajednici pa sam ja uzivao u osecaju da ispijajuci pivo pomazem selu :) Zanimljivo je i da postoji kuca u selu sa strujom i satelitskom antenom. Opet primer kako su neke stvari svuda iste. Struju dobijaju od reke. Kuca pripada devojci koja se “bogato” udala u grad pa je muz napravio sve to. Da ima tv kad dodje u tazbinu :) Pongsa nam je objasnio da svako selo ima svog staresinu, koji je zaduzen za organizaciju ali imaju i samana koji je zaduzen za religiju i zdravstvo :) Nisu budisti, veruju u duhove. Vlada pokusava da pomogne plemenima , pokusava da ih grupise u vece celine pa tako u ovom kraju pokusava sve da ih spoji u jedno, ali narod nece. Tacno vidim mentalitet ljudi koji razmisljaju “meni je i ovde dobro, ovde su mi pretci odrasli” iliti “nece oni meni da naredjuju sta cu da radim”, opet neke stvari su svuda iste. Ovako je vlada organizovala 2 skole u tri sela, dolazi profesor iz grada. Lep primer pokusaja obrazovanja. I mnoga ostala sela koja smo videli imaju skolu. U skoli su plakati koji pokazuju kako se treba higijena odrzavati, pa je eksplicitno prikazano kako se ne sme kakiti u prirodi nego u wc-u :)
Spavali smo svi u istoj kuci i jedina razlika od spavanja napolju je to sto smo imali krov. Nista toplije nije bilo. Inace ovde su temperature danju po slobodnoj proceni oko 25 ali nocu se spustaju do npr 15 stepeni. Imam vrecu za temperature od -10 do 0 tako da sam totalno uzivao u toploti.
Sledeci dan je bila vec prava dzungla. Neverovatno totalno. I put je bio neprodhodniji, sa mnogo vise preskakanja, provlacenja i slicno. Idete pet i jebiga palo drvo preko istog. Ali to nije drvo sa brdasca iz 45og bloka, to je drrrvo, brat bratu visoko 30-40 metara. I onda je vrlo zajebano preci tako drvo. Pa gomila potocica, nisam zacudo upao ni u jedan. Pongsa skakuce li skakuce dok mi jadni gledamo svaki sledeci korak kako da nacinimo. Drvece je neverovatno, pogotovu bambusi koji su visoki i do 30m, no o tome se Ana imati vise da kaze :)

Sve u svemu, uzasno naporna ali predivna ekskurzija. Imali smo i srece, koja nas nekako sve vreme prati, kisa skoro da nije ni padala cak se popodne i sunce pojavljivalo.

No comments:

Post a Comment